Advokat Goran Bubić istakao je da se postavlja pitanje ko je uopšte oštećeni subjekt u krivičnom postupku protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i vršioca dužnosti direktora Službenog glasnika Srpske Miloša Lukića, odnosno da li uopšte postoji oštećeni nakon što je Sud BiH odbio prijedlog odbrane da Kristijan Šmit bude saslušan kao svjedok u postupku.

Prema njegovim riječima, krivični postupak protiv Dodika i Lukića kontinuirano otvara nove nedosljednosti, pa i apsurde koje je nemoguće povezati s principom vladavine prava.

On je istakao da je ovaj krivični postupak pravno neutemeljen od početka i jedino dostojanstveno rješenje jeste odustanak Tužilaštva BiH od optužnice.

Kolumnu advokata Bubića za “Glas Srpske” prenosimo u cjelosti:

Može li postojati krivično djelo bez oštećenog lica?

Krivični postupak jeste javnopravne prirode, ali je lice oštećeno krivičnim djelom u pravilu nezaobilazan subjekt krivičnog postupka. Krivičnim pravom se ne štite apstraktne ili nepostojeće vrijednosti. Niti bilo koje vrijednosti.

Krivičnim djelom se ne može proglasiti bilo kakvo ponašanje. Naprotiv, za propisivanje zabranjenog ponašanja i kazne za takvo ponašanje postoje jasni kriterijumi koje reguliše samo krivično zakonodavstvo putem osnovnih načela.

U skladu s osnovnim načelima Krivičnog zakona svako krivično djelo ima zaštitni objekat koji je predstavljen u fizičkom ili pravnom licu. Ovo lice koje je oštećeno ima određena prava i obaveze kako prema krivičnom materijalnom tako i krivičnom procesnom zakonodavstvu. Zato je teško zamisliti da navodno imamo krivično djelo, ali nemamo oštećenog subjekta, kako se čini vjerovatnim u krivičnom postupku pred Sudom BiH protiv predsjednika Republike Srpske i gospodina Lukića.

U tekućem krivičnom postupku pitanje oštećenog se pokušava zamagliti od Tužilaštva BiH.

Oštećeni se obavezno saslušava u istražnom postupku. Ako iz nekih razloga ipak ne bude saslušan u istrazi, oštećeni se saslušava tokom suđenja. Tako je u zakonodavstvima evropskih država, što normativno slijedi Krivični zakon BiH, kao i Zakon o krivičnom postupku BiH.

Osnov i granice krivično-pravne prinude jasno definiše Krivični zakon BiH. Ne postoji nijedan međunarodni pravni akt koji volju/odluke visokog predstavnika smatra kao vrijednost zaštićenu međunarodnim pravom i da ponašanje protiv volje visokog predstavnika u BiH proglašava zabranjenim ponašanjem i nalaže državama potpisnicama da takvo ponašanje krivično-pravno zaštite.

A, takav akt je preduslov za inkriminaciju koja bi se kvalifikovala kao “vrijednost zaštićena međunarodnim pravom”, cijeneći poglavlje Krivičnog zakona BiH u koje je smješteno “krivično djelo” iz člana 203a Krivičnog zakona BiH.

Krivične norme spadaju u tzv. strikti juris i kao takve se tumače usko, prema gramatičkom značenju, a ne ekstenzivno. Svrha krivičnog zakonodavstva prema opštoj klauzuli iz člana 2 Krivičnog zakona BiH jeste sankcionisanje “…ponašanja usmjerenih protiv /1/ ljudskih prava i sloboda, /2/ društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom BiH i /3/ društvene vrijednosti zajamčene međunarodnim pravom, ako se njihova zaštita ne može postići bez krivično-pravne prinude”.

Ovo su osnov i granice krivičnopravne prinude u svim civilizovanim državama svijeta, a parafrazirana odredba člana dva Krivičnog zakona BiH predstavlja temeljno načelo Krivičnog zakona BiH jer je pravnosistemski smještena u “osnovne odredbe” ovog zakona.

Navedeno načelo ukazuje na protivrječnosti koje potvrđuju činjenicu simuliranja krivičnog postupka pred Sudom BiH, što odbrana tvrdi od početka. Volja visokog predstavnika u BiH ne predstavlja društvenu vrijednost zaštićenu međunarodnim pravom.

Ako tumačimo gramatički opis radnje “krivičnog djela Kristijan Šmit” iz člana 203a Krivičnog zakona BiH u odnosu na osnovno pravilo iz člana dva Krivičnog zakona BiH možemo zaključiti da je u ovom slučaju “zaštitni objekat” volja pojedinca.

Pa i da jeste visoki predstavnik u BiH za kojeg se neosnovano predstavlja razumno je zaključiti da ovakav zaštitni objekat ne predstavlja “ljudsko pravo i slobodu”.

Ljudska prava i slobode su, pored ostalog, taksativno nabrojani i u Еvropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (po principu numerus klausus, a ne egzempli kajse), koja je sastavni dio pravnog poretka u BiH i tamo nema “volje visokog predstavnika”, kao ljudskog prava, a time i potencijalno zaštitnog objekta.

Znači da se određena ljudska prava ne mogu proizvoljno proširivati. Isto tako je jasno da visoki predstavnik u BiH uopšte nije regulisan Ustavom BiH pa se ne može govoriti ni o društvenoj vrijednosti zajamčenoj i zaštićenoj Ustavom BiH.

Napokon, volja gospodina Šmita nije niti može biti međunarodno pravo ako akti koje donosi čine sastavni dio pravnog poretka u BiH, a prema postojećoj neustavnoj i ilegalnoj praksi čine. Kad bi visoki predstavnik u stvarnosti bio nadležni zakonodavac i gosp. Šmit legalni visoki predstavnik i tada bi član 203a Krivičnog zakona BiH /i svi drugi pravni akti koje eventualno donese/ bio unutrašnje pravo BiH, a ne međunarodno pravo.

Kod ovakvog propisivanja krivičnog djela u pitanju je obično nepravno podmetanje i zamjena teza.

Ključno jeste to što zaštićena društvena vrijednost oličena u sintagmi “zajamčena i zaštićena međunarodnim pravom” ne može biti odluka visokog predstavnika u BiH jer takav patronat međunarodnog prava nad voljom visokog predstavnika ničim nije regulisan pa ni Aneksom 10.

Ovaj Aneks 10 jeste ustanovio visokog predstavnika, ali nijednom odredbom visoki predstavnik nije proglašen kao “društvena vrijednost zaštićena međunarodnim pravom”, kao preduslovom za krivično-pravnu inkriminaciju.

Ovo se obrazlaže detaljnije u odnosu na pravnu istoriju nastanka ostalih krivičnih djela iz iste glave Krivičnog zakona BiH, koja u stvarnosti upravo štite “vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom”.

Podsjećamo da je navodno “krivično djelo nepoštivanje odluka visokog predstavnika” iz člana 203a Krivičnog zakona BiH smješteno u posebnu glavu Krivičnog zakona BiH pod nazivom “Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom”.

Specifičnost za sva krivična djela iz ove glave Krivičnog zakona BiH jeste da su prethodno predviđena kao zabranjena i kažnjiva ponašanja na osnovu posebnih međunarodnih ugovora/konvencija.

Tako u pogledu inkriminacije i kažnjavanja ratnih zločina postoje četiri poznate ženevske konvencije iz 1948. godine, nakon čijeg zaključivanja su ova krivična djela uvrštena u krivična zakonodavstva civilizovanih država.

Isto se odnosi i na ostala krivična djela iz ove glave Krivičnog zakona BiH (članovi 171 do 203a) kao što su terorizam, međunarodna trgovina ljudima, uzimanje talaca, promet nuklearnim materijalom, promet drogama, piratstvo, terorizam i dr., koja su proglašavana zabranjenim i kažnjivim posebnim međunarodnim konvencijama, koje su države po potpisivanju ratifikovale.

Zabranjena ponašanja prema tim konvencijama su po zaključivanju ovih posebnih međunarodnih konvencija postajali “vrijednost zaštićena međunarodnim pravom”.

Tek poslije toga ova krivična djela su inkriminisana u krivičnim zakonima pojedinih država pa i krivičnim zakonodavstvom u BiH. Ali sve navedeno ne važi za predmetno “krivično djelo nepoštovanje odluka visokog predstavnika” koje je u stvarnosti kukavičje jaje u ovoj glavi Krivičnog zakona BiH.

Nije riječ samo o činjenici da slična inkriminacija ne postoji nigdje u internim krivičnim zakonodavstvima svijeta, uključujući i teritorije pod starateljstvom, što BiH svakako nije, cijeneći odredbu člana jedan Opšteg okvirnog sporazuma, prema kojem je BiH nezavisna i suverena članica UN.

Kako je već navedeno u uvodu, ne postoji niti jedan međunarodni pravni akt koji volju/odluke visokog predstavnika smatra kao vrijednost zaštićenu međunarodnim pravom kao nužnu premisu da bi ponašanje protiv volje visokog predstavnika bilo proglašeno zabranjenim ponašanjem i naloženo državama potpisnicama da takvo ponašanje krivično-pravno zaštite.

Aneks 10 Opšteg okvirnog sporazuma, za razliku od nekih drugih aneksa, jeste dio međunarodnog sporazuma i kao takav sadrži pravila međunarodnog prava.

Nesporno, ovaj aneks sporazumu konstituiše i reguliše nadležnosti visokog predstavnika u BiH. Ali, ovaj aneks nigdje ne reguliše mogućnost donošenja obavezujućih odluka od strane visokog predstavnika u BiH.

A i da visoki predstavnik može donijeti obavezujuću odluku/zakon, Aneks 10 posebno ne reguliše da je nepoštivanje takve odluka odnosno volje visokog predstavnika zabranjeno djelo i ne obavezuje na propisivanje inkriminacije protiv takvog ponašanja.

Znači da ne postoji bilo kakva međunarodna norma koja bi nepoštivanje odluka visokog predstavnika regulisala kao inkriminaciju – zabranjeno djelo prema međunarodnom pravu.

Zato je potpuno neutemeljeno nepoštivanje volje visokog predstavnika, smatrati “društvenom vrijednošću zajamčenom i zaštićenom međunarodnim pravom”, polazeći od svrhe i smisla odredbe člana dva Krivičnog zakona BiH, kao osnovne odredbe ovog zakona koja je obavezan okvir za propisivanje bilo kojeg krivičnog djela, a time i okvir vladavine prava.

Slijedi da je jedino istinito da se Kristijan Šmit samo lažno predstavlja avatarom međunarodnog prava. Njegova volja ne može biti vrijednost zajamčena i zaštićena međunarodnim pravom i da je legalno postavljen, a posebno ne može on lično nepoštivanje svoje volje proglasiti krivičnim djelom, mimo svrhe i cilja odredbe člana dva Krivičnog zakona BiH. Ali se i pored toga Tužilaštvo BiH snishodljivo do poltronstva odnosi prema njemu.

Umjesto slobode, novoevropljani građanima BiH nude strah od vladara/visokog predstavnika iako naivni pomislismo da je to daleka prošlost. I da proizvodi svjetlo u BiH, umjesto tame, da kobajagi promoviše istinu umjesto laži, da se prihvati da je sam sebe zaštitio i da je mogao to da uradi, zašto nema visokog predstavnika, sretnog novovjekovnog bh. Zaratustre, kao oštećenog subjekta u ovom krivičnom postupku? Ili njegovog predstavnika?

Pravna istorija nas uči da već decenijama, posebno nakon usvajanja drugog amandmana Ustava SAD, donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, potom i Еvropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i dva pakta o pravima, nemaju svrhe zakoni o slobodi od straha od vladara.

Zato ovi zakoni o slobodi od straha odavno više ne egzistiraju. I onda se u ovoj napaćenoj zemlji pojavljuje i promoviše avatar koji nepoštivanje svoje volje proglašava krivičnim djelom.

Ko može da žvaće ili čak proguta ovakve podvale? Zdrav razum i elementarno ljudsko dostojanstvo mora biti trajna brana ovakvim nepravnim budalaštinama. Ništa, pa ni ovakvo “pravo” ne može biti starije od razuma, sve dok smo slobodni ljudi.

Napisanom bi trebalo dodati još jedan pravni paradoks. Adresati međunarodnog prava nisu pojedinci nego države. Tek kada država donese posebne propise, obično zakone, kojim recipira međunarodno pravo onda ono postaje sastavnim dijelom unutrašnjeg pravnog poretka i kao takvo obavezuje subjekte prava – fizička i pravna lica.

Ovo se odnosi i na ponašanja zabranjena međunarodnim pravom, koja se kasnije, po ratifikaciji i stupanju na pravnu snagu međunarodnih konvencija, propisuju krivičnim zakonodavstvom kao krivična djela. Ništa od ovog nije zadovoljeno kod sporne nepravne “inkriminacije”.

U ovom slučaju se visoki predstavnik i njegova volja samoidentifikuju kao “međunarodno pravo”, i to istovremeno proglašava unutrašnjim pravom – krivičnim djelom? Ovo je antinomno samo po sebi. Kako je već navedeno, krivično djelo “kristijan šmit” smješta se u poglavlje “krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom” bez ikakvog osnova.

Volja Kristijana Šmita ne predstavlja nikakvo zaštićeno dobro u krivično-pravnom smislu da bi se moglo podvesti pod neku od tri grupe zaštićenih dobara iz člana dva Krivičnog zakona BiH.

Ovakva “inkriminacija” predstavlja samo ruganje pravu pa i međunarodnom pravu, posebno principu vladavine prava. U nedostatku političke moći, posebno nedostatku legitimne pravne moći, inkriminacija je smišljena kao instrument obračuna s pojedincem putem podvale pravnom poretku u BiH kao cjelini, kao i pravosuđu BiH kao njegovom važnom dijelu.

Uostalom, ako ovakvo “krivično djelo” nemamo nigdje u svijetu, nigdje u krivičnom zakonodavstvu bilo koje države, onda je to argument samo po sebi.

Neizvršenje odluke parlamentarnog organa, za šta se predstavlja ovaj bh. Zaratustra, nigdje nije krivično djelo, jer u slučaju neizvršenja odluke parlamenta postoji politička odgovornost izvršnih organa, a ne krivični progon.

Za ovu situaciju razumno je upitati koje dobro štiti ova inkriminacija, preciznije ko je oštećen i kako je to oštećen? Da postoji oštećeni Sud BiH bi ga valjda saslušao, a ne bi ga štitio, ne znamo od koga i od čega? Može li stranac, u ovom slučaju njemački državljanin, da se poziva na Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima ako se predstavlja i kao zakonodavac koji donosi zakone koji su sastavnim dijelom unutrašnjeg pravnog poretka u BiH?

Aneks 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH spominje privilegije i imunitete iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, ali ne ovlašćuje visokog predstavnika da donosi zakone u BiH.

Ako gospodin Kristijan Šmit sebe smatra visokim predstavnikom u BiH mimo volje svih potpisnika Aneksa 10 i bez potvrde od Savjeta bezbjednosti UN, te samovoljno priskrbi zakonodavnu tzv. impliciranu moć, onda se on svojom voljom uključio u domaći pravni poredak i kao takav izgubio status diplomate.

Gdje još strani diplomata može donijeti zakon? I ako ga donosi, kao što je slučaj u BiH, on gubi status diplomate i ne može se pozivati na Bečku konvenciju.

Ovakav stav imaju pravni stručnjaci s međunarodnom reputacijom, kao što su Tim Bening, Timoti Les, Majkl Gestlinger, Metju Periš i drugi. Ovakva neutralna shvatanja ne interesuju stručnu javnost u BiH koja je na matrici eliminacije predsjednika Dodika iz političkog života u BiH. I to po svaku cijenu, ne birajući sredstva.

Princip podjele vlasti na zakonodavnu izvršnu i sudsku pretpostavlja da se jedna vlast ne bi trebalo proizvoljno miješati u drugu vlast, u ovom slučaju da se sudski, praktično fiktivnom inkriminacijom, poništi izborna volja građana. Prihvatljiv standard vladavine prava jeste to da se predstavnici naroda biraju i smjenjuju na izborima.

To se zanemaruje putem pravosudnog idolopoklonstva rečenom avataru, braneći ga bjanko od pojavljivanja pred Sudom BiH, bez i da on sam prigovara pojavljivanje, makar ne prigovara javno.

Samopostavljeni stranac je prijepodne “međunarodno pravo”, a popodne donosi interne zakone u BiH. Do podne je međunarodni faktor, a poslijepodne je Parlamentarna skupština BiH. Imunitet ima i da se on sam na njega ne treba pozvati?!

Gdje je ovdje etika, makar kao grumen prava? Quo vadis stranče, gdje je kategorički imperativ, kako od drugog tražiti ono što sam nikada ne bi učinio sebi i svojima?

Kuda ide ova država gdje jedan broj političkih predstavnika naroda/građana dopuštaju da joj drugi glavu nose, a taj nosač takođe ne upravlja ni svojom glavom?

Zašto se gospodin Kristijan Šmit od samog pravosuđa bjanko amnestira od pojavljivanja pred pravosuđem BiH ako je makar i fiktivnom inkriminacijom “oštećeni”?

Istina je da ni fikcijom ne možemo doći do oštećene strane. U ovom slučaju nije moguća analogija s krivičnim djelom neizvršenja sudskih odluka iz razloga što se sudska odluka uvijek tiče suprotstavljenih stranaka, od kojih je jedna strana oštećena.

To znači da nemamo ni elementaran uslov za krivično-pravnu prinudu odnosno propisivanje nepoštovanja volje stranca kao krivično djelo. Zato je ovaj krivični postupak pravno neutemeljen od početka i jedino dostojanstveno rješenje jeste odustanak Tužilaštva BiH od optužnice.