O mandatu jednog narodnog poslanika odlučivaće se danas u njegovom dvorištu. Na trotoaru. Ulici. Javnoj površini, može biti i kod kontejnera.

Kako je jedno društvo koje se naziva demokratskim, došlo do faze da poslije izbora za koje piše da su „demokratski“ mandat postane tema rasprave dvije strane na ulici?

Željko Dubravac, dojučerašnji kadar DNS-a i njihova perjanica prilikom imenovanja u nadzorne odbore kao što je onaj „Puteva Republike Srpske“ ili „Pošta Srpske“, čovjek koji je ekspresno doveden na mjesto predsjednika regionalnog odbora sada već svoje bivše stranke, postao tako bitan faktor mimo svoje matične partije da se oko „čudnovatog slučaja mijenjanja političkog dresa poslanika Dubravca“, angažuje i policija?

Dubravac je samo promijenio stranku. Da mijenja mišljenje, ideale, odluke, političke dresove ima svako pravo. Razlika je samo što Dubravac nije svako,

Sa dva mandata predsjednika Nadzornog odbora, kao predsjednik regionalnog odbora DNS-a, jedan od prvih saradnika Nenada Nešića, sada postaje „intimus“ bivše kandidatkinje za predsjednicu RS- Jelene Trivić i njenog novoosnovanog Narodnog Fronta.

I da, Nenad Nešić ima puno pravo da se ljuti. Vjerovao mu je i sada sve jasno kaže i kada govori da je Dubravac osvojio „samo“ 800 glasova i dobio mandat koji je sada „sporan“. Vjerovao mu je toliko da ga je stranka stavila u nadzorne odbore dva najjača preduzeća u Srpskoj. Vjerovao mu je da će poslije loših rezultata vratiti stranku na pravi, odnosno „treći put“. Ovo povjerenje je iznevjereno i ovdje nastaje problem.

Jelena Trivić, s druge strane, ima subjektivni doživljaj da su je svi izdali. Za loše izborne rezultate optužila je sve kojih se mogla sjetiti. I stranačke kolege. I Centralnu izbornu komisiju. I Milorada Dodika, kojeg uobičajeno optužuju i kad je ružno vrijeme, a on se mnogo ne sekira (a, barem za ovo nije kriv). Onda se dosjetila tako „izdata“ da i drugi mogu „izdati“. Pa je osnovala partiju u koju dovlači pojedince koji okreću leđa svojim strankama. Kao što je ona okrenula leđa svojoj koja je „izdala“ za 70 hiljada glasova.

Kada je Željka Cvijanović uradila onomad nešto slično, pa tražila narodne poslanike po Skupštini RS, nazivajući ih „papcima“ – jer izdaju baš niko ne cijeni –  napadnuta je najstrašnije. Ova druga je glorifikovana, jer „okuplja“.

Nije tačno. Jednstavno nije tačno. Jelena Trivić radi ono što je Željka Cvijanović, ako ne i gore! Jer, Jelena Trivić nikada nije odgovorila – odakle joj novac.

U aferi „papak“, Cvijanovićka je imala na raspolaganju sva ministarstva i sve funkcije i sve privilegije koje je mogla imati u ovoj državi. Jer, zakonski i može. Tako i funkcioniše politika. Tako je Dubravac (ma kako sposoban bio u šta niko ne namjerava ni ulaziti) sjeo u dva nadzorna odbora. Preko stranke. Partijskog kadroviranja.

I svi imaju pravo da budu ljuti. I Dubravac koji mora trpiti proteste. I nesuđena predsjednica koja je zbog nedokazane političke krađe, navodno, ostala bez mandata (mada sada na identičan način pravi stranku), a pogotovo Nenad Nešić koji uz poslanički mandat u Skupštini Srpske gubi i osobu u koju je vjerovao.

I tako, baš na taj način, preko novca kojem se ne zna trag ni porijeklo, preko mandata koji se prenose na način na koji ne bi trebalo, gradi se nešto što bi trebala biti – najjača opoziciona snaga. I baš tako, jedan poslanički mandat, koji je izraz SUVERENITETA ovog naroda, predstavlja Skupštinu RS, nađe se na „ulici“ da se oko njega glože i opozicija i vlast.