U politici, kao i u fudbalu, postoji jedna stara istina koju svaki dječak sa ledine nauči prije tablice množenja: ko se mnogo hvali prije utakmice, poslije utakmice obično ćuti. Ili, u boljem slučaju, okrivi sudiju.

Draško Stanivuković tu istinu, izgleda, nikad nije naučio. Ili ju je naučio, pa zaboravio negdje u bešinskom tramvaju.

Mjesecima je gradonačelnik Banjaluke Igora Dodika častio istom pjesmicom: nema on, bogami, političkih utakmica, nikad nije izašao pred narod, sve što ima – ima zbog prezimena. Lijepo to zvuči na konferenciji za medije, a još ljepše u klipu od trideset sekundi.

A onda je došao oktobar. I utakmica.

Igor Dodik je prvi put u životu stao na izbornu listu. I to ne tamo gdje se glasovi broje na tone, nego u Izbornoj jedinici 3, u Banjaluci i okolini, u gradu koji opozicija godinama zove svojom tvrđavom. Na Draškovom terenu, pred Draškovom publikom. Nosilac liste protiv nosioca liste. Jedan na jedan, što bi rekli komentatori.

Rezultat? Prema preliminarnim podacima CIK-a, Igor Dodik – 21.965 ličnih glasova. Draško Stanivuković – 17.792. Razlika od oko 4.173 glasova, da ne kažemo jedno omanje naselje. I ne samo to: Igor Dodik je kandidat sa najviše ličnih glasova u cijeloj trci za Narodnu skupštinu Republike Srpske. Od Novog Grada do Trebinja – niko više.

I to, čuj mene, bez ijednog bilborda. Dok je s druge strane Banjaluka mjesecima gledala u isto lice i istu poruku: SIGURNO PREMIJER.

Sigurno. Premijer.

Hajde da budemo pošteni prema Drašku, pa da pogledamo koliko je to on sigurno bio premijer. Za premijera ti treba većina u Narodnoj skupštini. Za većinu ti trebaju mandati. Za mandate ti trebaju glasovi. Pokret Sigurna Srpska je u Izbornoj jedinici 3 uzeo tri mandata, SNSD četiri. Na nivou Srpske SNSD je ubjedljivo prvi. Ako je to put do premijerske fotelje, onda je Draško od nje udaljen otprilike koliko i Zemlja od najbliže zvijezde. Svjetlosnu godinu, plus-minus koji poslanik. A njemu ni dronjci ne ostadoše.

Nego, ovo nije kolumna o Drašku. Draško je ovdje samo mjerna jedinica.

Ovo je kolumna o čovjeku koji godinama radi posao koji se ne vidi na naslovnicama. Organizacioni sekretar stranke nije funkcija za selfije. To je posao za ljude koji znaju da odbor ima problem prije nego što odbor sam sazna da ga ima, koji znaju ime predsjednika mjesne zajednice u selu koje većina političara ne bi našla na karti. Igor Dodik je taj posao radio i u Srpskoj i u Federaciji, bez mikrofona i bez kamere, a u stranci ga danas nazivaju jednim od arhitekata pobjede.

Kad su se glasovi prebrojali, pokazalo se da narod taj posao vidi i onda kad ga kamere ne vide.

Ima ona narodna: ne hvali dan prije večeri. Neki bi danas dodali: i ne štampaj plakate prije nego što prebrojiš glasove.

Jer politička utakmica se, ne igra na bilbordima. Igra se na terenu. A teren je, kako se pokazalo, imao drugačije mišljenje.

P.S. Bilbordi sa natpisom „Sigurno premijer“ ponegdje po gradu još stoje. Za razliku od kampanje, bar su oni dočekali kraj izbora uspravno.
P.S.S. Blanša, spasio si se.