Proboj koridora na Vidovdan 1992. nije pitanje vlasti i opozicije, posebno ne ceremonije, već časti nasljeđa i poimanja države.

Država najviše pripada onima koji su za nju pali. Mi koji smo preživjeli tu borbu, kao i oni koji su bili posmatrači naše borbe, a i svi koji su u njoj novorođeni – danas smo korisnici, a ne vlasnici Republike Srpske. Zato izgradnja i poštovanje institucija nikad ne smije biti lično, već duboko kolektivno i samosvjesno, lišeno interesa funkcija, bogaćenja i bahaćenja, ili čak patnje i nemaštine.

Kolektivnu svijest sporije gradimo od države i ako je ona ne stigne – propašće. Ili, ako ne stvorimo nove i bolje od sebe, oskrnavićemo i borbu, i zasluge.

Ako voliš državu, svejedno je da li si vlast ili opozicija, pekar, poljoprivrednik, zidar ili doktor, inženjer, IT stručnjak.

Posljednjih godina mnogo više nego ranije smo kao društvo uradili na kulturi sjećanja, poštovanju boraca i ratnih invalida i porodica palih za Srpsku, ali ako ne izgradimo svijest koja će biti korektiv za nadobudnost, bahatost i sistem vrijednosti koji ne poštuje nego ponižava znanje i sposobnost u korist ambicioznih neznalica, čija je snalažljivost mnogo veća od znanja i vrijednosti – nećemo završiti posao. Uostalom, vlast teško pada zbog opozicije, koliko zbog nepravde i gomilanja nadobudnih i bahatih likova čiji broj raste zajedno sa bogatstvom i pozicijama koje su daleko iznad njihovog znanja, sposobnosti i zasluga. Pogotovo ako su lišeni kolektivnog u korist ličnog.

Ovo što pišem nije ništa lično, već upravo kolektivno, kao i stvaranje Republike Srpske, koju naš narod zaista voli.
Dužnost je tu ljubav očuvati čistom i unaprijediti boljim kolektivnim, a ne samo ličnim životom. To, uostalom, i čuva mladost da ostane u Srpskoj i da rađa djecu.
U svakom društvu doktori, poslodavci, političari i direktori žive dobro, ali uspjeh države se ne mjeri po njihovom pojedinačnom imanju, već kolektivnom parametrima, platama, BDP-om, dostupnošću zdravstvene i socijalne zaštite i bezbjednosti stanovništva i – da ne zaboravim – znanju, uljudnosti i pristojnosti političara.

Tu se naravno i dijelimo po mišljenjima, ali time ljubav za Srpsku ne prestaje.
Narodna pamet je velika i bez obzira na obrazovanje, ta intuicija našeg naroda gotovo je naučnog tipa. Ona osjeća i vlastiti kolektivitet, ali i političke i nacionalne lidere, čija je iskrenost trajno na provjeri.

Kritika svakog ko time želi, ne da uvrijedi već da pomogne, mora biti dobrodošla, a samokritičnost i preispitivanje sa dnevnom mišlju “šta sam danas uradio za Republiku Srpsku” treba da postane lična obaveza, bez reklame.

Slava bogu.