U kamionu nekad provedem i po dvije sedmice. Dobar je, sve u njemu imaš, samo nikog pored sebe, kaže Banjalučanin Slobodan Kučuk koji je godinama na drumu.

U posljednje vrijeme, uglavnom na relaciji Hrvatska – Španija.

Slobodan za “BL portal” priča da je još kao dijete zavolio putovanja i kamione, pa se za to i školovao. Ove daleke relacije tada mu nisi bile ni na kraj pameti, ali je poslije osam godina rada u kamionu, nakon što se oženio i stekao porodicu, shvatio da mora da ode iz Banjaluke da bi nešto “ozbiljno” zaradio.

“Nekad provedem u kamionu dane i dane. On izgleda kao neki manji stan u kojem imaš sve, osim što si sam. Da nema telefona, do graničnih prelaza ne bih ni riječi progovorio. Naravno, nije lako mojoj porodici, a ni meni zbog te odvojenosti. Opet, znamo koliko sam radio u Banjaluci, da ni tad nisam puno vremena bio kod kuće, a zarada je na kraju bila mizerna”, objašnjava Slobodan i dodaje da je do 2016. godine radio u svom gradu.

U početku mu je bio cilj da od rada u inostranstvu renovira staru, porodičnu kuću, a za to je trebalo dosta novca. Uostalom, konstatuje Slobodan, za ovih sedam godina rada ,,vani“ postigao je da njegova porodica lijepo živi i više ne mora da razmišlja da li može djeci priuštiti ljetovanje ili nešto drugo.

“Kako imam dva mala sina, pitanje – tata, kad ćeš kući je svakodnevno, ali šta ću, promijenim temu ili kažem – brzo ću. Ovo radim zbog zarade i da za svoju porodicu nešto steknem, inače iz Banjaluke nikada ne bih otišao, jer volim svoj grad. Tako da planiram da još nekoliko godina budem na drumu, dok skroz ne stanemo na noge i vraćam se kući”, kaže kroz uzdah Slobodan.

Ne krije da je imao ponude za posao u Njemačkoj, da se tamo zajedno sa porodicom preseli, ali za njega to nije bila opcija, jer, kako kaže, sve je moje u Banjaluci.

“Opet, da sam ostao ovdje, ne znam šta bih postigao. Srećom, imam divnu suprugu koja shvata da je ovo sve za dobro naše porodice. Ja sam svjestan da nije ni njoj lako, mala su djeca, obaveza je puno, a i falimo jedno drugom”, napominje Slobodan i dodaje da svaki slobodan trenutak koristi da se čuje sa porodicom, koja ga dva puta mjesečno dočeka raširenih ruku.

Kroz šalu dodaje da ima takav način života da on i supruga ne stignu ni oko sitnice da se posvađaju. Dođe na tri do četiri dana i maksimalno se trudi da svaki minut posveti porodici.

“Srećom, kada su se djeca rađala mogao sam doći kući i ostati nekoliko dana. Radim za firmu koja strogo poštuje zakone, od broja sati vožnje, odmora, a uvijek imaju razumijevanja kada je nešto tako bitno, pa mi daju slobodne dane. Naravno, neke bitne trenutke za moje drage ljude sam morao propustiti, jer mora se raditi”, ističe Slobodan za “BL portal”.

Primjećuje da je sve više mladih vozača kamiona, koji se u tu avanturu upuste nesvjesni odgovornosti, sa mislima – dobre su tu pare, hajde, idemo.

“Iskreno, to ne preporučujem mladima odmah, nije ovo samo zarada. Potrebno je imati svijest koliko je to odgovoran posao i konstatno biti oprezan. Ipak voziš nešto što je teško 14 tona, a dugačko više od 18 metara. I ono što je meni opet važno, moraš voljeti kamione i vožnju. Godišnje pređeš oko 150.000 kilometara, uglavnom sam u kamionu. Parkiraš se negdje i prespavaš. Kolege vidim usput, na drumu ili na nekom parkingu gdje vikendom napravimo ručak”, objašnjava Slobodan.

Priznaje da koliko god svoj posao voli, toliko se i nada da njegovi sinovi neće krenuti istim stopama. Mada, kako kaže, danas posla za dobre vozače ima više nego ikad.

“Vozač kamiona koji radi veće ture u Evropi može zaraditi od 2.000 do 3.500 evra, sve zavisi šta se radi, gdje, a i od firme. A nekada sam u Banjaluci radio za 700 maraka”, zaključuje Slobodan i kroz osmijeh dodaje da se Banjaluci ‘potpuno’ vraća čim ostvari još neke ciljeve, pa nije isključeno da ga za nekoliko godina sretnemo i kao preduzetnika.