Retrospektiva afera, ćutanja i izdaja koje su instituciju državnog tužilaštva pretvorile u sigurnu kuću za one koje bi morala goniti.

Tužilaštvo bez tužbe, zakon bez sankcije

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine osnovano je 2003. godine s jednim, naizgled jednostavnim ciljem: da goni najteže oblike kriminala koji prijete državi – ratne zločine, organizovani kriminal, korupciju na visokim instancama, terorizam i pranje novca. Dvadeset i tri godine kasnije, ono što je trebalo biti najjača poluga vladavine prava postalo je njena najtačnija dijagnoza. Tužilaštvo BiH danas je institucija u kojoj se afere ne istražuju – afere se proizvode. U kojoj se tužioci ne brane od kriminala – nego od istraga vlastitih kolega. U kojoj glavni tužioci ne padaju zbog rezultata, nego zbog toga što su odbili biti dio sistema.

Ovo nije priča o nekoliko trulih jabuka u inače zdravoj instituciji. Ovo je priča o sistemu koji već dvije decenije funkcioniše po principu obrnute selekcije: što si bliži moćnicima, brže napreduješ; što si dosljedniji zakonu, prije ćeš biti smijenjen, suspendovan ili premješten. Hronologija koja slijedi nije ništa drugo nego skraćeni katalog dokaza za tu tezu.

Afera „Potkivanje” – trenutak kada se vidio cijeli sistem

Maj 2019. godine. Portal „Žurnal” objavljuje snimak na kojem tadašnji predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) Milan Tegeltija, biznismen Nermin Alešević iz Velike Kladuše i inspektor SIPA-e Marko Pandža sjede za istim stolom i razgovaraju o predmetu koji se vodi pred Kantonalnim tužilaštvom u Sarajevu. Tegeltija – čovjek na čelu institucije koja navodno garantuje nezavisnost pravosuđa – Aleševiću mirno saopštava da će „provjeriti s Dalidom Burzić”, tadašnjom glavnom kantonalnom tužiteljkom, „o kojim ljudima se radi pa će mu reći šta može uraditi”. Pandži se na licu mjesta uručuje 2.000 KM da „ubrza” istragu.

Snimak je bio toliko jasan da je u svakoj normalnoj zemlji značio kraj karijere. U Bosni i Hercegovini značio je kraj karijere – ali ne Tegeltijine. Završio je kao građanin koji je snimak napravio. Apelaciono vijeće Suda BiH oslobodilo je i Aleševića i Pandžu, proglasivši većinu dokaza Tužilaštva nezakonitim. Tegeltija je saslušan kao svjedok, ostao na funkciji do kraja mandata, a potom je nesmetano nastavio karijeru. Predmet protiv njega završio je u onome što kolokvijalno zovemo „tamnim ladicama Tužilaštva BiH” – ne zato što su dokazi nestali, nego zato što se nikome iz vrha pravosuđa nije žurilo da ih iz tih ladica izvuče.

„Tegeltija je i dalje u VSTV-u, a meni se život promijenio.” – Nermin Alešević, čovjek koji je snimao.

Afera „Potkivanje” nije bila incident. Bila je rendgenski snimak. Pokazala je kako sistem reaguje kada mu se neko unutar njega samog ispriječi: gušenjem dokaza, premještanjem fokusa s počinioca na svjedoka, i ćutnjom u arhivi sve dok javnost ne zaboravi.

Goran Salihović – prvi glavni tužilac koji je pao s funkcije

Prije nego što je Tegeltija postao sinonim za sumnju u vrhu pravosuđa, scenu je držao Goran Salihović. Glavni tužilac BiH, čovjek koji je dolazio iz Opštinskog suda u Sarajevu, na funkciju je došao 2013. godine. Tri godine kasnije, u septembru 2016., bio je suspendovan. VSTV ga je razriješio, a kasnije je optužen i krivično – za pribavljanje protivpravne imovinske koristi veće od 50.000 KM. Tačka optužnice: prekoračenje limita za reprezentaciju i poklone u zemlji i inostranstvu, mjesečno, sistematski, godinama.

Salihović je ostavio Tužilaštvo s reputacijom institucije u kojoj se istraga može početi i može završiti, ali se rijetko zaista vodi do kraja. Veliki broj predmeta otvorenih u njegovom mandatu – uključujući finansijske afere u koje su navodno bili upleteni i visoki politički akteri – završio je u zastari, obustavi ili razbijanju na manje, lakše „svarljive” dijelove. Kad je Salihović otišao, otišla je i nada da će se sistemski problemi promijeniti. Otišao je čovjek; sistem koji ga je proizveo ostao je netaknut.

Gordana Tadić – smjena koja je pokazala čime se Tužilaštvo bavi

Oktobar 2021. godine. Visoko sudsko i tužilačko vijeće većinom od šest glasova, uz pet protiv i jedan suzdržan, smjenjuje Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljke. Razlozi navedeni u disciplinskom postupku zvuče kao satira na račun same institucije: glavna tužiteljka kažnjena je zato što je svjesno zaobilazila TCMS – sistem za automatsku raspodjelu predmeta. Drugim riječima, predmete je ručno raspoređivala tužiocima po vlastitom izboru, čime je obesmislila jedini mehanizam koji je trebao garantovati da pravda u BiH nije rezultat nečije odluke iz kabineta.

Druga tačka optužbe bila je još elementarnija: nije obezbijedila bezbjednosne provjere zaposlenih u Tužilaštvu koji rade s tajnim podacima. Institucija koja vodi najosjetljivije državne istrage, dakle, nije znala niti je htjela znati ko u njenim sobama ima pristup povjerljivim spisima. Posljedica je bila i ostala katastrofalna – informacije iz najdelikatnijih predmeta sistematski su završavale tamo gdje nisu smjele završiti.

Ono što je u „slučaju Tadić” istinski poražavajuće nije sama smjena. Poražavajuće je to što ni nakon nje nije uspostavljen automatski sistem dodjele predmeta. Transparency International BiH će to potvrditi nekoliko godina kasnije – podnoseći prijavu protiv novog glavnog tužioca Milanka Kajganića zbog istog grijeha: dodjele predmeta mimo TCMS-a. Drugim riječima, smijenjena je tužiteljka, a nastavljena je praksa.

Diana Kajmaković – kada tužiteljku sankcioniše Amerika

Septembar 2022. Vašington, ne Sarajevo, donosi odluku koja je trebala prodrmati BiH pravosuđe iz temelja: Office of Foreign Assets Control (OFAC) Ministarstva finansija SAD-a uvodi sankcije državnoj tužiteljki Diani Kajmaković. Obrazloženje je razorno: tužiteljka je, prema američkim nalazima, „pomagala krijumčarima droge i drugim kriminalcima prikrivajući dokaze i sprečavajući krivično gonjenje u zamjenu za ličnu korist”.

„Diana Kajmaković kontinuirano podriva demokratiju i vladavinu prava u Bosni i Hercegovini.” – Brian E. Nelson, podsekretar američkog Trezora za borbu protiv terorizma i finansijsku obavještajnu službu.

Kontekst je još tamniji. Kajmaković je do tada bila članica tužilačkog tima koji je dešifrovao komunikaciju iz aplikacija „Sky” i „Anom” – kanala koje su evropske kriminalne grupe godinama koristile uvjerene da ih niko ne može pročitati. Kada su poruke konačno dešifrovane, u njima se – na žalost institucije – našlo i ime same tužiteljke. Kriminalci su, vlastitim riječima, hladno raspravljali o tome kako se „u Tužilaštvu BiH sve može završiti parama preko Kajmakovićke, Čavke i Čampare”.

Reakcija domaćeg sistema bila je predvidljiva: tužiteljka je suspendovana, ali je Tužilaštvo BiH – njeno vlastito Tužilaštvo – istragu protiv nje obustavilo u aprilu 2025. Nakon obustave, disciplinska komisija VSTV-a je ukinula i suspenziju. Tužiteljka koju su Sjedinjene Američke Države stavile na crnu listu zbog podrivanja demokratije i pomaganja narko-tržištu vraćena je na posao u istu instituciju koja je trebala procesuirati upravo takve slučajeve. Ime na američkoj sankcionoj listi i ime na vratima kancelarije u Tužilaštvu BiH – iste osobe.

Dubravko Čampara – tužilac kao zaštitni štit

Ime tužioca Dubravka Čampare u javnosti se godinama vezivalo za najjače predmete Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal. U novije vrijeme veže se za nešto sasvim drugo – za predistražne radnje koje protiv njega vodi vlastito Tužilaštvo. Centralna tačka: slučaj biznismena iz Istočnog Sarajeva.

U noći između 1. i 2. januara 2022. godine A.M. teško ranjava A.S. Ono što slijedi nije rad pravne države – to je njena karikatura. Čampara, zadužen za predmet, vraća ga u Istočno Sarajevo s obrazloženjem da A.M. „nije pokušao ubiti” A.S. nego da je riječ o „nužnoj odbrani”. Istraga je u finansijskoj fazi pokazala da je tužiočev brat Aljoša Čampara – do nedavno federalni ministar unutrašnjih poslova – prelazio državnu granicu zajedno s istim tim A.M., i to upravo u periodu dok je njegov brat tužilac pokušavao zataškati istragu protiv njega.

Otkriveno je i to da je Maida Čampara, supruga tužioca, otvorila četiri bankovna računa u Turskoj. Aljoša Čampara registrovao je firmu u Istočnom Sarajevu, a poslovni partner Mirsad Crnovršanin u Nevesinju – mreža čije se geografske koordinate sumnjivo poklapaju s mapom interesa onih koje je Čampara trebao goniti, a ne čuvati.

U paralelnom predmetu „Start 2″ pojavila se zabilješka iz koje proizlazi da su Čampara i kolega Džermin Pašić od narko-grupe Sanija Al Murde navodno primili 1,5 miliona maraka. Nakon što mu je oduzet predmet protiv rukovodstva Republike Srpske u istrazi „napada na ustavni poredak”, Čampara je 2025. premješten – ne van Tužilaštva, nego u Odjeljenje za ratne zločine. Drugim riječima, tužilac za kojeg postoje ozbiljne sumnje da je radio za organizovani kriminal preraspoređen je u odjeljenje u kojem će raditi na predmetima žrtava. To nije reforma. To je interna premiještaljka odgovornosti.

Milanko Kajganić – nasljednik problema, ili njegov nastavljač?

Oktobar 2022. Milanko Kajganić, dotadašnji vršilac dužnosti, postaje glavni tužilac BiH. Imenovanje je dočekano s oprezom – Kajganić je dolazio iz iste institucije čiji je vrh upravo pao. Tri godine kasnije, oprez se pretvorio u zabrinutost. Transparency International BiH podnio je prijavu Uredu disciplinskog tužioca tvrdeći da je Kajganić većinu predmeta dodjeljivao mimo TCMS-a – upravo onog automatskog sistema čije je zaobilaženje koštalo Gordanu Tadić funkcije. Kazna za jednog tžioca, model rada za drugog.

Evropska komisija 2025. – „državno ugrađeni akteri” i selektivna pravda

Ono što godinama govore domaći mediji, nezavisni analitičari i udruženja žrtava, Evropska komisija je u izvještaju iz novembra 2025. godine konačno formulisala jezikom koji se ne može preformulisati. BiH je, kaže izvještaj, „između ranih faza pripreme i određenog nivoa pripremljenosti” u borbi protiv korupcije – uz konstataciju da napretka jednostavno nije bilo. Korupcija je, prema EU, postala obilježje sistema u kojem prednjače „državno ugrađeni akteri” – termin koji u diplomatskom rječniku znači zarobljavanje države.

Komisija eksplicitno traži da se predmeti korupcije u kojima su upleteni nosioci pravosudnih funkcija procesuiraju efikasno i djelotvorno. Komisija eksplicitno upozorava na operativnu neefikasnost i politički uticaj koji su doveli do „selektivnog i netransparentnog pravosudnog postupanja u predmetima korupcije od javnog značaja”. Komisija eksplicitno konstatuje da „političke vlasti aktivno ometaju napredak”. Ne treba puno mašte da se shvati o kojim institucijama, i o kojim ljudima, izvještaj govori.

Institucija koja ne spriječava nego proizvodi KRIMINAL

Hronologija je brutalna i jednoznačna. Salihović – pao zbog reprezentacije, ali ostavio iza sebe sistem propalih istraga. Tadić – smijenjena zbog rada mimo automatskog sistema, koji ni pet godina kasnije ne radi kako treba. Tegeltija – snimljen kako u realnom vremenu „rješava” predmet, ali nedirnut. Kajmaković – sankcionisana od strane SAD-a zbog pomaganja kriminalu, ali vraćena na posao odlukom vlastitog Tužilaštva. Čampara – povezivan s narko-grupama i s biznismenom kojeg je trebao istraživati, premješten u odjeljenje za ratne zločine. Kajganić – pod prijavom za zaobilaženje TCMS-a. Sve to – ista institucija. Ista zgrada. Iste odgovorne strukture.

Tužilaštvo BiH danas ne prijeti kriminalu – kriminal koristi Tužilaštvo BiH. Predmeti se ne otvaraju da bi se zatvorili presudom, nego da bi se zatvorili ćutnjom. Tužioci koji rade posao završavaju premješteni, suspendovani ili pred disciplinskim postupkom. Tužioci protiv kojih postoje konkretni navodi o vezama s organizovanim kriminalom završavaju vraćeni na posao. Glavni tužioci dolaze i odlaze, sistem ostaje. I dok god sistem ostaje, statistika će se nastavljati pisati ne brojem osuđujućih presuda, nego brojem zataškanih predmeta.

Reforma o kojoj se priča dvije decenije nije moguća dok ista institucija samu sebe i dalje tretira kao stranku. Dok dodjela predmeta ostaje hir glavnog tužioca a ne automatska procedura. Dok kriterijum napredovanja ostaje politička podobnost a ne procesualna sposobnost. Dok je odgovornost za podrivanje države nešto što SAD vidi prije nego što vidi BiH pravosuđe.

Bosna i Hercegovina nema problem s lošim zakonima – ima problem s institucijom čiji je posao bio zakon, a postao kapital. Sve dok se to ne promijeni – ne reformom papira, nego rušenjem strukture moći koja se u Tužilaštvu odomaćila – svaka nova „afera” biće samo nova fusnota u istom poglavlju. Poglavlju koje se zove: država u kojoj je tužilaštvo dio problema, a ne dio rješenja.

© TOK TV, 2026.