Oca sam prepoznao po satu! Nikad ga nije skidao, to je jedino po čemu sam mogao da ga identifikujem na patologiji, ovim potresnim riječima započeo svoju bolnu ispovijest Bojan Raković, sin Vukašina Rakovića (69) iz Bukovca koji je nastradao u petak kada se srušila nadstrešnica na željezničkoj stanici u Novom Sadu.

Penzioner Vukašin je tog dana krenuo u posjetu kod kćerke koja živi u Kaću.

– Sjedio je na klupi, čitao je novine i čekao autobus. Tata je sjedio na sredini te nadstrešnice i odjednom je sve palo. Tone betona su pale na njega – kaže Bojan sa suzama u očima.

Dodaje da od petka nije spavao, ali da mora sve da izdrži.

– Zadesila nas je velika tragedija. Ovo što mi osjećamo trenutno ne može riječima da se opiše. Vukašin je imao tri kćerke i mene, imao je sedmoro unučadi, ja sam dobio kćerkicu prije svega dva mjeseca. Čekao je i osmo unuče, nije ga dočekao – kaže on.

Vukašinov sin je objasnio kada je čuo za nesreću. U nekoliko navrata nije mogao da stoji na nogama od tuge i bola.

– Čuo sam da se desila nesreća oko podne, a dva sata kasnije sam saznao da je tata poginuo. Bio sam u autobusu kada me je pozvala policija. Izašao sam iz prevoza, sačekala me je patrola. Tri policajca, bili su ljubazni izjavili su mi saučešće – rekao je Bojan, a potom dodao da je vidio cijeli snimak pada nadstrešnice i da nije mogao da vjeruje kako je sve palo u sekundi.

On je potom objasnio horor film u kome se našao, kada je išao u Institut za sudsku medicinu u Novom Sadu kako bi identifikovao oca.

– Vjerujte, to što sam tamo vidio, to ne može da se opiše, objasni… Sve porodice stradalih došle su u subotu u isto vrijeme da prepoznaju najmlijije. Idem hodnikom, a ne znam šta me drži da hodam. To je neka jeza, ne znam, taj neki osjećaj. Ne znaš šta ćeš zateći. Moj tata je bio u sobi broj pet, a dok sam išao hodnikom ka toj prostoriji krajičkom oka vidio sam u sobi broj tri – tijelo djeteta. Bože, koja tuga. To što sam vidio, to je… – kaže potresnim glasom Bojan dok briše suze.

– Od njih ništa nije ostalo, ništa! Tatu sam prepoznao po satu, to je jedino što sam mogao da identifikujem. Vidio sam mu glavu, to je on, vidio sam ga leži pokriven.

Sa knedlom u grlu Bojan je smogao snage da kaže da je njegov otac Vukašin bio teško bolestan.

– Išao je na hemoterapije i borio se, a onda je skončao na ovakav način – kaže sagovornik dok ga prijatelj grli, prenosi Kurir.

– Znate šta, žao mi je mog oca. Žao mi je, on je moj i nije trebalo na ovakav način da umre, ali ta tragedija što su nam djeca stradala. Pa to je tužno, pretužno. Oni nisu ni počeli da žive! To mi je najžalije. Bio sam na mjestu nesreće vidio sam sve to – kaže Bojan.

On je potom rekao da se čuo s ostalim članovima porodica koje su u tragediji ostali bez najmilijih i da su jedni drugima izjavili saučešće. Takođe, naveo je da želi da odgovorni odgovaraju za nesreću.