Duško Petković iz Doboja posvjedočio je u Okružnom sudu u Banjaluci da, kada je njegova kuća potopljena u poplavama u maju 2014. godine, majku nije uspio spasiti, dok je on dva dana i dvije noći čekao pomoć na ormaru.

On je to izjavio na početku suđenja nekadašnjem gradonačelniku Doboja Obrenu Petroviću i bivšem šefu Odsjeka civilne zaštite Milku Vidakoviću, koji su optuženi da su tokom poplava 2014. godine izazvali opasnost za život ljudi i imovine većeg obima, usljed čega je nastupila smrt 11 lica i imovinska šteta većeg obima.

Petković je rekao da je tada stanovao sa majkom, koja je imala 88 godina, a kobnog jutra, kada je ustao, počeo je kuvati kavu, dok je voda već došla oko njihove kuće. Istakao je da im prije poplava niko nije dolazio pred vrata kako bi ih upozorio na opasnost.  Majka je, dodaje, ležala, a voda je, kada je otvorio vrata, počela da nadire u kuću, te je shvatio da nemaju kuda.

“Digao sam majku na vitrinu, a kako je voda rasla, vitrina se prevrnula. Oboje smo pali. Kasnije sam ja nekako uspio da provedem na ormaru dvije noći i dva dana i tako sam preživio”, rekao je Petković.

Na početku suđenja, svjedočilo je petoro Dobojlija, a svima im je zajedničko da su kobnog dana izgubili oca ili majku.

Svjedok Bosiljka Vidaković se, u jednom momentu, u sudnici rasplakala. Bosiljkin muž je, prisjetila se, pronašao tijelo njene majke, u dnevnom boravku, u prizemlju kuće, u kojoj je živjela sama.

Slavojka Dragičević je tog dana izgubila oca. Niko ih, posvjedočila je takođe, nije obavijestio lično da će doći do poplava.

“Kad se voda povukla, zamolila sam poznanike da vide ima li koga u kući mog oca. Rekli su da nema nikoga. Otac je kasnije nađen u komšijskom dvorištu, preko puta u odnosu na očevu kuću. Njega je voda izbacila iz kuće. Voda je bila hladna, ne znam ko to može preživjeti. Utopio se, vjerovatno je pokušavao da se spase”, rekla je Dragičevićeva, a potom i dodala “ko je kriv neka odgovara za svoja djela”, s tim što je i ona posvjedočila da nikakvog zvanično upozorenje na poplave nije čula, izuzev sirene, koja se inače oglašava svakog 15. u mjesecu.

Nevenka Ubiparipović je tog 15. maja izgubila oca. Obraćajući se Petroviću, rekla je u sudnici da traži da se “spomenik poplavljenima postavi u parku”.

“Otac je bio slabo pokretan. Tog, 15. maja, bio je sam u stanu. Kasnije me je bolnica zvala i obavijestila da je pronađeno njegovo tijelo”, rekla je Ubiparipovićeva.

Ona je zatražila da joj se nadoknati šteta za smrt oca, ali i ostala, materijalna šteta, koju su pretrpili.

“Naknadu tražim od gospodina Obrena”, rekla je Ubiparipovićeva.

Svjedok Dragan Blagojević je takođe izgubio oca. To jutro je, prisjeća se Blagojević, njegov otac išao do rijeke Bosne, a kada se vratio, rekao je “Bosna je velika, ali se brani”. Kasnije će svi otići svojim poslom, dok su u kući ostali samo Draganovi otac i majka, a voda je počela da nadire.

“Ja sam tada radio na buvljoj pijaci, svi smo izlagali robu, sve je normalno bilo. Kada sam se htio vratiti kući, nisam mogao prići od vode. U međuvremenu me učiteljica nazvala da dođem po dijete i ja sam otišao.  Voda u kući je u to vrijeme brzo nadolazila. Komšija je pomagao majci da iz ljetne kuće ode na sprat. Otac je ušao u prizmelje, vjerovatno da još nešto uzme. Tako je nastradao”, rekao je Blagojević.

Nastavak suđenja Petroviću i Vidakoviću zakazan je za 26. septembar. Optužnica ih tereti da su se o zakon ogriješili od 13. do 17. maja 2014. godine, u vrijeme katastrofalnih poplava, a u to vrijeme Petrović je bio gradonačelnik, ali i komandant gradskog Štaba za vanredne situacije, dok je Vidaković bio i načelnik gradskog Štaba za vanredne situacije.