Najveća stambena zgrada u Hrvatskoj i na prostorima bivše Jugoslavije, Mamutica u Novom Zagrebu, nije nadmašena u svojoj prostranosti ni nakon pola vijeka.

Stambeni mastodont dugačak 240 metara, visok 19 spratova i šezdeset metara, u kojem u 1169 stanova živi oko pet hiljada ljudi, rijetkost je i za evropske norme.

Tek je nekoliko građevina na Starom kontinentu veće od zagrebačke Mamutice – koju se po zamislima građevinaca trebalo nazvati – Tratinčicom.

Kamen temeljac za Mamuticu postavljen je 1974. godine, a prvi stanari uselili su se dvije godine kasnije, što je za današnje pojmove neviđeno kratak rok.

“Herojsko dostignuće izgradnje u socijalizmu”

“Mamutica u Travnom predstavlja jedno od ‘herojskih’ dostignuća društvene stambene izgradnje u socijalizmu i bitno je uvjetovana društvenim okolnostima kraja 1960-ih i prve polovice 1970-ih. To je vrijeme obilježeno rastom standarda i jačanjem tržišnih ekonomskih odnosa, ali je usprkos svim naporima i dalje prisutna stambena kriza i manjak stanova. Utoliko se kao društveni prioritet traži daljnja ‘industrijalizacija’ i ubrzanje izgradnje.

Od 1966. nositelji investicija u stanogradnji postaju moćne građevinske kompanije koje imaju i svoje projektantske biroe, pa je osovina projektiranje – izvedba direktna. Povećavaju se i preporučeni standardi za stanovanje, pa Generalni urbanistički plan Zagreba iz 1971. prioritet stavlja na veće stanove površina 73-85 m2. Ti parametri utječu na fizionomiju naselja Travno u kojem arhitektura drastično raste u mjerilu”, objašnjava za Index dr. Maroje Mrduljaš, arhitekt i urbanist, profesor na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, i nastavlja:

“Urbanistički plan izrađuje Miroslav Kollenz 1971., koji svoji koncept bazira na velikom središnjem parku, što je pak zahtijevalo i povećanje mjerila izgradnje kako bi se postigao optimalni omjer između broja stanova, javnog prostora i zelenila. Iako su prva asocijacija na Travno gigantske zgrade, Kollenz je kombinirao različite tipologije, od megastruktura pa sve do obiteljskih kuća u nizu.

Travno je podijeljeno između vodećih građevinskih kompanija, pa svaki blok izrađuje drugi projektni biro, što je dovelo i do polifonije arhitektonskih jezika. Blokovi 3A i 3B, koje je projektirao tim Ljubomir Perić, Emil Seršić, Benedetto Tardozzi, Neda Morsan i Ivana Zorić, te Blok 4, koji je projektirao Hrvoje Davidovski, vrijedni su doprinosi stanogradnji. U tim blokovima koncipiranima pod utjecajem brutalističkih tendencija vrlo je važna razigrana struktura loža. Kada bi stanari poklonili prikladnu pažnju tim prostorima, te velike zgrade vizualno bi gotovo nestale pod zelenilom.”

Najveća stambena zgrada u Hrvatskoj

Golemu zgradu u Travnom projektovali su Đuro Mirković i Nevenka Postružnik i proteže se kroz Ulicu Božidara Magovca od kućnih brojeva 1 do 15 te od 23 do 63. Preciznije, riječ je o dvije zgrade, velikoj i maloj Mamutici, koje su spojene pješačkim platoom i garažama. Sagradila ih je Industrogradnja, jedan od građevinskih divova nestalih u pretvorbi nakon 1990. godine.

U sklopu Mamutice dograđen je prema projektu Hrvojke Paljan 1984. godine Dom kulture – današnji Kulturni centar Travno.

Uz 1169 stanova zgrada ima i 256 garaža te 24 lokala. Sličnu arhitekturu – poznatiju kao brutalističku – u Zagrebu još jedino ima zgrada nazvana Super Andrija.

“Ekstrem te faze istraživanja stambenih tipologija u Travnom je blok 6, kolokvijalno nazvan Mamutica, koja je i danas najveća stambena zgrada u Hrvatskoj. Te zgrade postavljene su na pješačku platformu uzdignutu iznad garaža. Plato između dviju zgrada okuplja različite javne sadržaje, a kasnije je na njemu realiziran i kulturni i društveni centar, nažalost s improviziranom arhitekturom. Kada bi se taj plato ozelenio, bio bi ugodniji za život, a možda bi se smanjio i utjecaj snažnih vjetrova koji nastaju u klancu između dviju zgrada”, objašnjava profesor Mrduljaš.

Stanari obožavaju živjeti u njoj

U medijima nije rijetko pronaći izjave stanara Mamutice koji tvrde da im je dobro živjeti u takvoj megastrukturi, osmišljenoj kao “grad u malom”. Razlog tome su prostrani i dobro projektirani stanovi koji su i po današnjim standardima vrlo kvalitetni, pa i luksuzni.

“Prema autorima, fokus projekta bio je optimiziranje odnosa bruto površine zgrade i neto površine stanova unutar velikog programa. Funkcionalni tlocrti u Mamutici su vrlo dobri, sa šest tipova stanova površine od 40, 45 do 130 četvornih metara, pri čemu su najveći i dvoetažni. Arhitektonska forma je vođena pragmatičnim odlukama, no kroz jednostavne pomake u gabaritima zgrade gigantski volumeni doimlju se dinamično. Vrijedi naglasiti kako su stanovi u punoj širini fasade ostakljeni: kontinuirana traka prozora i loža proteže se uzduž čitave zgrade, što je iz suvremene perspektive luksuz.

Takav standard koji jamči otvorenost stanova prema eksterijeru u stanogradnji više praktički ne postoji. Kombinacija betona i opeke također doprinosi raznolikosti arhitekture, unutar parametara stroge racionalizacije izgradnje. Kada se pogledaju detalji zgrade, vidi se razmjerno visoka kompetencija tadašnje građevinske industrije, koja je vladala različitim tehnikama gradnje i koristila solidne materijale, pa je šteta što zgrada nije sustavnije održavana, što vrijedi za praktički svu stanogradnju iz socijalističkog perioda”, kaže Mrduljaš.

Turistička atrakcija

Mamutica je, zahvaljujući društvenim mrežama i interesu za arhitekturu iz socijalističkog razdoblja, postala i turistička destinacija. Često je razgledaju grupe mladih arhitekata i studenata, a nedavno je članak o toj zagrebačkoj megastrukturi objavio i jedan ugledan stručni časopis iz Švajcarske.

U Mamutici su živjele i brojne poznate osobe, poput preminulih glumaca Mustafe Nadarevića, Ivice Vidovića i Božidara Oreškovića i pjevača Danijela Popovića, koji danas živi u Sloveniji.

Na tom mjestu snimljeno je i nekoliko filmova i serija, a posljednja je bila krimi serija Mamutica iz 2008. godine.

Što Mamutica, građevina nastala prije pola vijeka, znači u  istoriji domaće građevine?

“U konačnici, Mamutica je pokušaj pomirenja ‘projektiranja za velike brojeve’ i osiguravanja stambene kvalitete koja uključuje i pažnju posvećenu javnoj domeni. Radi se o vremenima kada se stanogradnja prakticirala integralno i kada se posvećivala pažnja svim onim temama koje su izvan samog stana kao osnovne komercijalne kategorije. Pristup stanovanju bio je postavljen na racionalnim i znanstveno utemeljenim osnovama i ulagani su znatni napori da se iz razumnih investicija izvuče maksimum za stanare. Usporediv pristup socijalnoj stanogradnji primjenjivan je i u drugim sredinama, primjerice u zapadnoj Europi, a Hrvatska i Jugoslavija su dale vrijedne doprinose,” odgovara na to pitanje Maroje Mrduljaš.