Ovogodišnji dobitnik najvećeg priznanja Grada Banjaluka – Zlatnog ključa Grada – je dr Vlado Đajić. Na svečanoj akademiji u prepunoj sali Banskog dvora, Đajić se zahvalio i tom prilikom naglasio da je „liječio i izliječio mnoge ljude“. Naravno, bio je i na ratištu, kako je rekao. Ali, nije on jedini – bilo je mnogo onih koji su rat proveli na prvoj liniji, mnogi su dali živote, a mnogi i dijelove tijela. Danas su zaboravljeni, prepušteni sami sebi, neki preživljavaju na rubu siromaštva.

Ono što dr Đajić nije rekao, a građani treba da znaju, jeste da ga je za ovu nagradu predložio odbornik SNSD u Skupštini grada – Marinko Umićević. Odluku o dodjeli priznanja donijeli su odbornici SNSD u Komisiji za nagrade i priznanja. Od početka do kraja – SNSD je sve isplanirao i izveo. I tako – Zlatni ključ završava u rukama predsjednika Gradskog odbora SNSD. Pristojnost? Neutralnost? Zasluge? Sve to ostaje u sjeni političkog dogovora.

Najveći šok izazvala je poruka samog Đajića – da će „nabaviti brezovu metlu“. Zna se čemu brezova metla služi. Ali, šta je time htio da poruči? Da pomete sve ono što u Banjaluci vrijedi – parkove, mostove, spomenike, šetališta? Ili da počisti ljude? Neće valjda da zamijeni politički diskurs prijetnjama i simbolima nasilja?

Tim povodom oglasila se i odbornik PDP-a Smiljana Babić Moravac:

– Ako je već mislio na čišćenje, neka prvo počisti ispred svog dvorišta. Nek završi garažu na Paprikovcu koju čekamo godinama. Umjesto što maše brezovom metlom po govornici, bolje bi bilo da metlu zamijeni odgovornošću i realnim doprinosom ovom gradu. Banjaluka ne treba prijetnje, već rad, poštovanje i transparentnost. Zlatni ključ ne može da bude partijska zahvalnica, nego priznanje koje treba da nosi težinu rada za sve građane, a ne samo za stranačke kolege.