Kada je prije nekoliko godina doživio šokantno iskustvo u tadašnjem azilu za pse u Ramićima, odbornik u Gradskoj skupštini Banjaluke i dugogodišnji banjalučki ugostitelj Milenko Rosić, odlučio je da nešto preduzme. Njegova borba za bolje uslove napuštenih životinja za rezultat imala je izgradnjunovog azila, ali on tu ne staje. U razgovoru za Vrbas Media Rosić govori o motivima koji su ga inspirisali da se posveti ovoj humanitarnoj misiji, izazovima s kojima se suočava, ali i o svojoj viziji za unapređenje turizma i ugostiteljstva u Banjaluci.

Šta Vas je inspirisalo da se angažujete na stvaranju azila za pse?
Rosić: S obzirom na to da sam imao rasnog psa, belgijskog ovčara, i da ga je neko ukrao, tada sam, tražeći ga, obilazio azile i sve dijelove grada. Otišao sam tada i do trenutnog azila koji je bio u Ramićima na smetlištu. To je bilo nešto najkatastrofalnije što sam u životu vidio – životinje su jele same sebe. Od tog trenutka sam, kao odbornik u Gradskoj skupštini, pokrenuo inicijativu za izgradnju novog azila. U roku od dva mjeseca, Gradska administracija je, kada je vidjela slike i uslove u kojima žive napušteni psi, odlučila da nešto preduzme. Odredili smo jednu baraku, brzo je sanirali, adaptirali i prilagodili za boksove za pse, tako da smo u velikoj mjeri poboljšali uslove u odnosu na ono što se dešavalo na smetlištu u Ramićima.

Kako funkcioniše novi azil sada, nakon nekoliko godina?
Rosić: Azil funkcioniše već oko 2-2,5 godine otkako je izgrađen, ali problemi koji se moraju rješavati leže u sferi udruženja za zaštitu životinja. Ta udruženja su u meni prepoznala borca za prava životinja i azil, i sugerisala su mi mnoga pitanja. Imao sam nekoliko diskusija u Gradskoj skupštini o svim propustima koji se trenutno dešavaju u azilu i o tome šta treba unaprijediti. Prvi problem je što se moraju odvojiti higijenska služba koja radi u azilu od veterinarske službe, koju vodi Boran Gajić. Poslovi su dobiveni na tenderima pod vrlo sumnjivim okolnostima. Grad Banja Luka izdvaja preko 200.000 maraka za napuštene pse, a taj novac ide veterinarskom centru čiji je vlasnik Boran, i on jednostavno nije dozvoljavao pristup azilu. S obzirom na to da sam prijetio da ću dovesti volontere i udruženja i da ću sjeći brusilicom katance, u par navrata je dozvolio dane otvorenih vrata. Iskoristili smo te dane da odemo, volonteri su donijeli hranu, jer se iza zatvorenih vrata dešavaju mnoge čudne i ružne stvari. Mi bismo željeli da azil bude mjesto gdje su vrata svakodnevno otvorena, da ljubitelji životinja mogu doći i usvojiti pse, da higijenska služba obavlja svoj dio posla, a da grad obezbijedi sredstva za jednog ili dva radnika koji bi tamo bili zaposleni, dok bi veterinarski dio bio zadužen samo za vakcinaciju, čipovanje i druge potrebne postupke.

Kakvi su Vaši dalji planovi u vezi s radom azila?
Rosić: U narednom periodu ću se boriti da se to podigne na viši nivo, da svake sedmice barem 2-3 dana budu dani otvorenih vrata, da građani, volonteri i udruženja mogu dolaziti i da se odvoje higijenska služba od veterinarske. Međutim, veterinarski centar i služba, bilo namjerno ili slučajno, već na par tendera kontinuirano prolaze, a ti tenderi izgledaju sumnjivo.

Na koji način ste uspjeli da okupite podršku lokalne zajednice za izgradnju azila?
Rosić: Lokalna zajednica u početku nije bila previše zainteresovana, dok nije vidjela fotografije uslova u kojima žive napušteni psi, i tada su zaista odmah reagovali. Moram pohvaliti Komunalno odjeljenje, koje je formiralo i “patrulne šape” koje su po gradu sakupljale te napuštene životinje. Koliko to dobro funkcioniše, mogu reći da je u početku bilo fantastično, ali sada je vrijeme da se to podigne na viši nivo, na čemu ćemo aktivno raditi.

Znači, aktivno pratite rad azila?
Rosić: Svakodnevno. Nisam potpuno zadovoljan, ali u poređenju s onim što je bilo, prezadovoljan sam. Sada smo negdje na sredini i nastojaću da se to podigne na viši nivo.

Da li planirate slične projekte?
Rosić: Za sada ne, jer sam više fokusiran na ugostiteljstvo i turizam. Cijeli život sam posvetio ugostiteljstvu i turizmu, već 32 godine sam samostalni preduzetnik, i najveći akcenat sam stavio na razvoj turizma u gradu Banjaluci. Zadovoljan sam njegovim razvojem, mada uvijek ima prostora za unapređenje. Već 25 godina radim na rijeci Vrbas sa svojim objektima. Možda sam pomalo subjektivan, ali imamo biser koji protiče kroz centar grada, čime se malo gradova može pohvaliti. Da li smo ga iskoristili? 100% nismo. Tek u posljednje 2-3 godine smo počeli ulagati u rijeku Vrbas, što je dalo vidljive rezultate, i ona postaje prepoznatljiv biser Banjaluke, sa dajak čamcima i svakodnevnim turističkim turama.
Posebno me raduje što se turizam u Banjaluci postepeno razvija, ali vjerujem da možemo postići još više. Rijeka Vrbas je neiskorišteni dragulj, a u posljednje vrijeme vidimo da se stvari mijenjaju nabolje. Moja želja je da Vrbas postane srce turističke ponude našeg grada, s manifestacijama i sadržajima koji će privući posjetioce tokom cijele godine. Postoji mnogo potencijala za unapređenje infrastrukture duž rijeke, poput staza za šetanje, biciklističkih staza i prostora za rekreaciju, što bi Banjaluku učinilo još atraktivnijom destinacijom.

Koji su glavni izazovi s kojima se suočavate kada je u pitanju privlačenje turista, kako u Vaš restoran, tako i u grad Banjaluku?
Rosić: Glavni izazov je marketing. Pokušavamo učiniti sve što možemo, ali trenutna gradska administracija je prepoznala turizam kao granu koja zahtijeva najmanje ulaganja, a donosi najbolje benefite. Međutim, ovo se mora nastaviti i to mnogo agresivnije. Uređenje šetališta i plaža na obalama Vrbasa je nešto što niko prije 5 ili 10 godina nije mogao zamisliti. Ovo je sada postalo lijepo šetalište, a moj prijedlog je da se napravi takva staza koritom rijeke Vrbasa i s druge strane, do Rebrovačkog mosta. Time bismo dobili trim stazu, šetalište uz korito Vrbasa, i još više sadržaja, gdje bi se 80% Banjalučana, koji ne idu na more, osjećali kao da su na moru – na plažama, uz dešavanja na rijeci Vrbas.
Nažalost, u našem gradu postoje evidentne blokade koje usporavaju razvoj. Mi, odbornici iz Ujedinjene Srpske, smo neka vrsta tampon zone između dvije zaraćene strane kojima nije u interesu pretjerani razvoj grada, već više pravljenje smicalica. Tako se i gradska administracija bori s vjetrenjačama, ali mi smo tu da pomognemo. Nekoliko puta je skupštinska većina odbila projekte kolektora i prečistača za rijeku Vrbas, što je bilo protivno mom stavu. Sada imamo nekoliko kilometara staza, ali ti kolektori i prečistači su od preke potrebe. Imati ovakvu rijeku kroz centar grada, a ne voditi brigu o njoj, je veliki grijeh. Mogli bismo dodatno unaprijediti turistički kadar u Banjaluci, jer smo malo oskudni u tom pogledu. Tu ima previše amatera, i na tome bi se trebalo raditi.

Kako ocjenjujete dosadašnje rezultate u turizmu?
Rosić: Turizam je 2019. godine krenuo u ekspanziju, koju je pandemija COVID-19 nakratko zaustavila, ali se postepeno oporavio i ove godine doživio pravi procvat. Banja Luka nikad nije imala više stranih turista nego ove godine. To je znak da smo na dobrom putu, ali još mnogo toga možemo učiniti. Moramo raditi na profesionalizaciji turističkog kadra jer trenutno imamo previše amatera. Potrebno je dodatno ulaganje u edukaciju i obuku kako bismo podigli nivo usluga i ponude na viši nivo.
Turizam ne bi smio biti obojen stranačkim bojama – svi mi trebamo raditi na razvijanju grada, privlačenju turista, povećanju noćenja, i pružanju vrhunske gastronomske ponude. Time bismo napunili gradski budžet, povećali standard, i izveli Banjaluku na nivo na kojem nikad nije bila. Zahvalan sam dajak klubu koji je ovdje bukvalno stvorio malu Veneciju, jer svaku noć barem 10 do 15 dajaka voze turiste pored mog objekta, što je prelijepa scena. Podržavam sve manifestacije koje se dešavaju u gradu, ali rijeka Vrbas treba da bude glavna turistička atrakcija, a sve ostalo nadogradnja. Moramo zajednički raditi na tome da Banjaluka postane još atraktivnija destinacija, ne samo za turiste iz regiona, već i za posjetioce iz cijelog svijeta.

Koji su glavni izazovi u ugostiteljstvu?
Rosić: Što se tiče ugostiteljskog kadra, tu se mora raditi na višem nivou. Imamo puno prostora za napredak, ali i zapuštenu ugostiteljsko-turističku školu, što dovodi do toga da svi rade kao konobari. Ipak, borimo se da održimo nivo koliko možemo. Problemi sa radnom snagom su svuda prisutni, ali se nosimo s tim i nadam se da ćemo grad podići na viši turističko-ugostiteljski nivo.
S obzirom na to da se moj objekat nalazi na rijeci Vrbas, nemam problema sa posjetom turista. Imam fantastičnu saradnju sa lokalnom turističkom organizacijom, što se ogleda i u nagradi za najbolji turistički restoran koju sam dobio na Sajmu turizma u Novom Sadu prošle godine. Kad govorimo o turistima, stranci su generalno oduševljeni, dok su domaći vrlo izbirljivi, što može biti rezultat njihove manje kupovne moći.
Koristim društvene mreže za promociju, i trenutno planiram unapređenje marketinške strategije za narednu godinu kako bih podigao turizam na viši nivo. Ovo je tek početak, a vjerujem da Banjaluka ima potencijal da postane prepoznatljiva turistička destinacija na mapi Evrope.