Vojislav Antonić (84), posljednji remenar u gradu na Vrbasu, gotovo 70 godina uz šilo, makaze i “singericu” od kože pravi opremu za konje, orme, amove, ali i kaiševe, futrole za pištolje, noževe… Zahvaljujući njemu ovaj stari zanat je još živ.

Priča da mu je otac bio tesar te da je zanat učio od najboljeg remenera u gradu pokojnog Boška Malinića.

– Svi majstori ranije su uzimali šegrte da žive kod njih, jer bi na taj način školovali nasljednike, da ne bi zanat propao. Nema više ni zanatlija, ni šegrta, a najviše me brine što nema interesovanja pa se često pitam ko će u budućnosti praviti amove i kaiševe – rekao je Antonić.

Kako kaže i danas, kada je u penziji, stalno je u radionici na Starčevici.

– Za svaki posao potrebna je želja i volja, a ako se ona nadopuni ljubavlju, te ako svaki dan želimo nešto novo da naučimo, rezultat ne može izostati. Ovaj zanat se krade. Kad sam bio kod majstora polagao se ispit pred komisijom, pravio sam oglavinu za konja. Kada sam to položio, majstor je želio da me nagradi za dobar posao. Odveo me kod šnajdera i sašio mi najbolje odijelo, a njegova žena mi je napravila hurmašice – istakao je Antonić.

Iako je radio i druge poslove, od zanata ni pedalj nije htio da se udalji.

– Prvo sam se zaposlio kao vatrogasac, a završio sam ekonomsku školu, ali nikad nisam zanat napuštao. Uvijek sam imao veliku podršku porodice. Sa suprugom Nadom sam 55 godina u srećnom braku, imamo dvije kćerke koje imaju formirane porodice i one su moja najveća sreća – kazao je Antonić.

Široka je lepeza onoga što Antonić trenutno pravi u svojoj radionici, a osim kaiševa puno je i opreme za konje.

– Prave se praporci, amovi, oglavine, kajasi, ulari, paradna orma za konje. Kaiševi su popularni, a najtraženiji su amovi. Moram da poznajem gabarit konja, kolika im je težina i visina. Am se sastoji od prsnjaka, poleđine, vratnog kaiša, a za sve se mora tačno znati mjera, jer u našem poslu ništa ne smije biti slučajno, a preciznost je na prvom mjestu – rekao je Antonić.

Kako kaže, mušterije su iz cijele Republike Srpske, a nešto proda i putem interneta kupcima iz Dubice, Dervente, Prnjavora, Foče, ali i Srbije.

– Ovo radim iz velike ljubavi. Dolazilo je nekoliko mladih da pokušaju da nauče zanat, ali brzo odustanu – rekao je Antonić.

Kaže da ga žalosti što zanati izumiru pa uskoro neće biti šnajdera, obućara, remenara, opančara…

– Da je sreće da mlad čovjek uloži i sebe i potrudi se, mogao bi od ovoga lijepo da živi, ali treba biti uporan. I sada kažem da ću sav alat pokloniti muzeju, jer je neprocjenjiv, a ima i sentimentalnu vrijednost – rekao je Antonić.

“Singerica”

Prema riječima Vojislava Antonića popularnu “singerica” bez koje nema posla naslijedio je od majstora. U funkciji je još od 1934. godine, a u slučaju da se pokvari, popravlja je isključivo u Minhenu.

Kaže da ranije nije imao problem sa nabavkom kože koju prerađuje.

– Sada je do kvalitetnog materijala dosta teže doći, a sve je i skuplje. Nekada sam kožu kupovao u Rumi, ali vlasnik tamošnje firme prodao ju je Italijanima. Sada najviše nabavljamo u Italiji, a praporce u Janjevu na Kosovu, ali i u Hrvatskoj – kazao je Antonić.