Prijevremeni predsjednički izbori u Republici Srpskoj, raspisani nakon presude Suda BiH protiv Milorada Dodika, pretvorili su se u rijedak politički eksperiment: dvostruko glasanje na istom političkom pitanju u razmaku od svega nekoliko mjeseci. Ishod tog procesa danas otvara ozbiljna pitanja o snazi političkih aktera, ali i o greškama koje bi mogle imati dugoročne posljedice pred opšte izbore u oktobru.

Na prijevremenim izborima 23. novembra, održanim uz izrazito nisku izlaznost, kandidat vladajuće koalicije Siniša Karan ostvario je pobjedu nad kandidatom opozicije Branko Blanuša, kojeg je podržao gotovo kompletan opozicioni blok predvođen SDS-om. Razlika manja od deset hiljada glasova odmah je otvorila prostor za osporavanje rezultata.

Opozicija je tvrdila da je došlo do prekrajanja izborne volje, da su izbori kompromitovani i da je vladajuća koalicija pribjegla krađi glasova. Centralna izborna komisija BiH, nakon ponovnog brojanja i višesedmičnog procesa, donijela je odluku o poništavanju izbora na 136 biračkih mjesta i raspisivanju ponovljenog glasanja.

Kada su iz ukupnog zbira izuzeta ta biračka mjesta, Blanuša je imao prednost od 5.701 glasa. U opozicionim redovima to je protumačeno kao potvrda da su “stvarni pobjednici” i da će ponovljeni izbori samo formalizovati ono što je, kako su tvrdili, već bilo jasno.

Ponavljanje izbora: hladan tuš za velika očekivanja

Ponovljeni izbori održani 8. februara donijeli su, međutim, potpuno drugačiju sliku. Na istih 136 biračkih mjesta Siniša Karan je ponovo ostvario pobjedu, ali ovaj put znatno ubjedljiviju. Ukupna razlika na kraju je iznosila oko 10.800 glasova u korist kandidata vladajuće koalicije.

Ovaj preokret razbio je ključni narativ opozicije, da je problem isključivo u neregularnostima. Umjesto toga, ponovljeni izbori pokazali su razliku između političkog entuzijazma i političke infrastrukture. Dok je opozicija ušla u proces s uvjerenjem da će “pravda” sama mobilisati birače, SNSD i koalicioni partneri su očigledno shvatili ponavljanje kao ozbiljan test terenske organizacije.

Zašto je SNSD profitirao?

Rezultati iz Prijedora, Gacka i Banjaluke sugerišu da je vladajuća struktura iskoristila vrijeme između dva glasanja za konsolidaciju. Unutarstranačke slabosti su sanirane, lokalni odbori aktivirani, a biračko tijelo disciplinovano i motivisano da izađe na izbore i drugi put, što je u uslovima niske izlaznosti često presudno.

Za SNSD, ponovljeni izbori su od potencijalne političke štete postali demonstracija snage. Pobjeda u februaru omogućila je vladajućoj koaliciji da pređe iz defanzive u ofanzivu i da narativ o “krađi” zamijeni pričom o stabilnosti, organizaciji i kontroli političkog terena.

Za opoziciju, poraz na ponovljenim izborima nosi daleko teže posljedice od samog gubitka predsjedničke funkcije. Nakon novembarske euforije i visokih očekivanja, februarski rezultat može dovesti do nove apatije među biračima koji su već skloni nepovjerenju u izborni proces.

Dodatni problem predstavljaju i poruke koje dolaze iz samih opozicionih redova. Blanušina izjava da podrška pojedinih opozicionih aktera “nije bila iskrena” otvara prostor za sumnje, međusobne optužbe i potencijalne raskole. Uoči opštih izbora, takva percepcija nejedinstva može biti jednako pogubna kao i sam izborni poraz.

Da li je traženje ponavljanja bila strateška greška?

Ključno pitanje koje se sada nameće jeste da li je insistiranje na ponavljanju izbora, iako legitimno sa aspekta izbornog prava, opoziciju dovelo u lošiju startnu poziciju za oktobar. Kratkoročno gledano, odgovor je vjerovatno potvrdan.

Opozicija je ponovljene izbore pretvorila u simbol “konačne pobjede”. Kada se to nije dogodilo, izgubljen je politički momentum, dok je SNSD dobio snažan psihološki vjetar u leđa. Umjesto da u oktobar uđu s narativom rasta i promjene, opozicione stranke sada se suočavaju s potrebom da objašnjavaju poraz i rješavaju unutrašnje odnose.

Oktobar kao posljednja šansa za preokret

Ipak, ponovljeni izbori mogu poslužiti i kao bolna, ali korisna lekcija. Ako opozicija izvuče pouke o važnosti terenskog rada, kontrole biračkih mjesta i jasne, jedinstvene poruke, februarski poraz ne mora značiti i konačni slom ambicija u oktobru.

Ako se to, međutim, pretvori u višemjesečno preispitivanje krivice i podjele, ponovljeni izbori za predsjednika Republike Srpske mogli bi se pokazati kao trenutak u kojem je opozicija, pokušavajući da ispravi nepravdu, zapravo dodatno oslabila vlastite šanse.