Najduža godina u istoriji trajala je 445 dana.

To je bilo 46. godine prije nove ere. Tada je rimski imperator Julije Cezar pozvao iz Aleksandrije astronoma Sosigenija da unese ispravke u rimski kalendar.

Rimljani su znali da godina traje 6 sati duže od 365 dana, ali su do tada koristili kalendar bez prestupnih godina. Zbog viška se bilo nakupilo 67 dana razlike, koje je Sosigenije dodao u 46. godinu, a potom uveo da se svake četvrte godine na februar dodaje još jedan dan, kako ne bi nastajala razlika,prenosi Mondo.

Poslije ove julijanske reforme (nazvane tako po Juliju Cezaru), datumi proljećne ravnodnevice su bili usklađeni sa Sunčevim kretanjem. Nakon ove bilo je još nekoliko ispravki rimskog kalendara, a od cara Konstantina se koristi i podijela na dane u nedjelji.

Kako se astronomija dalje razvijala, izračunato je da Sunčeva godina ne traje 365 dana i 6 sati, nego 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi (to jest, 11 minuta i 14 sekundi kraće). Zato se od vremena Julija Cezara, do 1582. godine, bilo nakupilo deset dana razlike.

Pošto je precizan dan proljećne ravnodnevice presudan za određivanje datuma hrišćanskog Uskrsa (koji se određuje kao prva nedjelja poslije punog Mjeseca koji pada na ili poslije proljećne ravnodnevice), papa Gregorije 13 je odlučio da izmijeni dotadašnji julijanski kalendar.

Reformu je izvršio jezuitski matematičar Kristofer Klavijus, koji je 1582. godinu skratio za deset dana, a umesto da svaka četvrta godina bude prestupna, uveo je da se godine početka stoljeća (1700, 1800, 1900) preskaču kao prestupne tri puta, a da svaka četiristota godina i dalje bude prestupna.

Zbog toga se razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara povećala na 13 dana. No, deset dana koji su papskom odlukom izbačeni iz 1582. godine ostali su jedini datumi koji se nikad nisu dogodili.