Rukometni klub Borac proživljava veoma teške trenutke u kojima se bori za puko preživljavanje i nema novca čak ni za odigravanje prvenstvenih duela. Rukometni velikan kao da je zaboravljen od svih, a u evropskim kupovima odavno nije bitan faktor.

Često se svi sa sjetom sjete sjajnih duela u prošlosti, posebno dvomeča sa norveškim Sandefjordom 2000. godine. Upravo taj meč, koji je odigran 19. novembra te godine, obilježio je jednu generaciju i svi ljubitelji “crveno-plavih” se uprkos eliminaciji  rado sjećaju meča u kojem je pun “Borik” nosio mladu ekipu. I dok u proteklim godinama klub nikako nije mogao da napuni dvoranu čak ni na evropskim mečevima, tada se tražila karta više. Istina, bio je i drugačiji mentalitet ljudi koji su bili željni sporta, ali i da podrže svoje kolege, prijatelje iz naselja koji su tada nosili crveno-plavi dres.

Te sezone ekipa je prvo ubjedljivo eliminisala Haselt, a zatim je uslijedio magični duel protiv Šahtjora. Ukrajinci su dobili meč 31:22 i svi su već otpisali Borac, ali dug put je u prvom meču ostavio traga na Banjalučane, dok su u revanšu igrači Šahtjora bili u problemu. “Crveno-plavi” su slavili 33:15 i izborili duel protiv Sandefjorda koji je sezonu prije toga igrao u Ligi šampiona.

Norvežani su u prvom duelu slavili 29:21, ali niko u gradu na Vrbasu nije pomišljao na predaju. O tome kakva je atmosfera vladala u Banjaluci tih dana, govori podatak da je dvorana sat i po vremena prije početka utakmice bila prepuna i da praznog mjesta nije bilo. Stepeništa, staze u dvorani su bili toliko ispunjeni da “igla nije mogla da padne”. Brojni navijači su ostali u holu dvorane, gdje su na TV ekranu pratili meč jer mjesta unutra više nije bilo.

Mladi tim Borca vodili su iskusni golman Zlatko Radomirović i bek Zoran Martinović. Banjalučane je malo dijelilo od novog čuda jer su imali napad  za pobjedu. Martinović je preuzeo odgovornost kao najbolji i najiskusniji igrač i nije pogodio.  A upravo je on na tom duelu nastupio povrijeđen kako bi pomogao mladom timu.

– Često se sjetim tog duela. U prvom meču smo previše izgubili jer je Truba (Zlatko Radomirović) imao više od 20 odbrana. Dobili su nas sa osam razlike i to je bilo previše prema prikazanoj igri. A onda je uslijedio revanš. I danas se naježim kad se toga sjetim. Što bi Banjalučani rekli: “Zemlja je gorjela”. Puna dvorana nas je nosila i odigrali smo sjajan meč u kojem smo bili blizu da izbacimo ekipu punu norveških reprezentativaca. Imali smo napad za pobjedu i prolaz. Kao najstariji sam preuzeo odgovornost i nisam pogodio. Možda je trebalo i drugačije da odigramo, ali šta je, tu je. Bio mi je to najteži trenutak u karijeri jer smo puno mogli te sezone. Tim je bio spoj mladosti i iskustva i atmosfera je bila sjajna – ističe Martinović za “Glas Srpske”.

Sjajni bek je jedan od najboljih igrača koji su nosili dres Borca u poslijeratnom periodu.

– U Banjaluci sam proveo dvije nezaboravne godine. Prelijepe uspomene nosim, a iz Borca sam otišao u inostranstvo. S momcima sam povremeno u kontaktu. Blažević mi je dolazio prije nekoliko godina, bili su Dado Ljubišić i Nebojša Grahovac. Nedavno sam se tužnim povodom čuo s Nemanjom Bjelićem da izrazim saučešće. Pratim situaciju u kojoj se nalazi Borac u vezi sa klupskim prostorijama i finansijama. Borac je ime koje se zna u Evropi i mora da preživi i prevaziđe ove probleme. Nadam se da će im pomoći i sigurno je da klub to zaslužuje – rekao je Martinović.

Borac je tada okosnicu ekipe imao od svojih mladića. Među njima su bili, između ostalih, Srđan Trivundža i Goran Malić.

Krilni igrač ističe da se i sad naježi kad pomisli na taj duel.

– Taj meč je obilježio našu generaciju. “Borik” je bio prepun, i sad se naježim. Od uprave kluba smo dobili samo po tri karte za meč, a svi su nam tražili. Roditelji, rodbina, prijatelji. Karte su prodavane po tadašnjih pet maraka. Mislim da bi napunili dvije dvorane kakvo je interesovanje bilo. Borac je bio ekipa sastavljena od domaćih momaka i izuzetno kvalitetnih pojačanja. Martinović je, po meni, najbolji igrač koji je nosio dres Borca nakon rata. Iako smo prvi meč izgubili sa osam razlike, svi smo vjerovali u preokret, a uprava nam je ponudila nagradu od 10.000 maraka za prolazak. Odigrali smo sjajan meč, a mislim da smo svoje šanse izgubili u prvom duelu. I danas me ljudi na ulici pitaju za taj duel, a u vašem listu je izašao naslov “Noć kad je Banjaluka plakala”. Malo ljudi zna da je Zoran Martinović tada bio povrijeđen, ali je stisnuo zube i odigrao meč . To samo pokazuje kakva smo ekipa bili. Dali smo sve za taj klub i zato nam sve ovo danas veoma teško pada. I tada je bilo kriza, ali je klub imao jaku domaću osnovu koja je znala šta je klub i koja se do kraja borila za njega. Znali smo igrati i kad 11 mjeseci nismo imali novca. Ta generacija je pravi primjer kako Borac treba da izgleda. Imali smo od 12 igrača osam domaćih, te četiri izuzetno kvalitetna pojačanja – ističe Malić.

Od punog “Borika” Borac je došao do toga da na evropskim utakmicama gostujući timovi imaju sličnu podršku kao i domaći tim. Dosta toga se u klubu i oko kluba izgubilo, pa više ni evropski mečevi ne  mogu da napune dvoranu.

– Ništa ovo nije puklo preko noći. Traje to još od kvalifikacija za Ligu šampiona, kada je dvorana isto bila puna, a na parketu Mladen Bojinović, Rastko Nikolić, Mirko Mikić. Bili su u timu reprezentativci Srbije i BiH, što sadašnji, što budući.  Imao si tim koji je mogao da bude ravnopravan sa evropskim timovima, a nakon toga se sve to izgubilo i Borac više  nije to što treba da bude u evropskim okvirima. Prečesto su mečevi izgubljeni velikom razlikom. Kad se sjetimo Sandefjorda, vidimo okosnicu od domaćih igrača i prava pojačanja. Igrače koji su dovedeni da budu i bili su nosioci igre. Zoran Martinović je bio sjajan igrač, ali i čovjek od kojeg smo mi mladi mogli puno da naučimo. Nikad nije  bježao od toga da preuzme odgovornost – ističe Trivundža i dodaje: – Danas to, nažalost, nije slučaj. Naravno da je najveći problem novac, koji je ranijih godina trošen nenamjenski. Ali treba tu posložiti dosta i u organizaciji kluba. Ne može niko da me ubijedi da u klubu nema mjesta za Igora Rađenovića, Nebojšu Golića, Gorana Malića, Mladena Bojinovića, Dejana Unčanina ili profesora Borka Petrovića. Sve su to momci koji imaju svoje ime, renome, i mogu da pomognu klubu, ali su im vrata zatvorena.

Bivši igrač kluba ističe da ga posebno boli jedna stvar.

– Meni je najporaznije da je ekipa ostala bez svoje juniorske ekipe. Da talentovani igrači obilaze Borac i odlaze u Izviđač ili neke druge klubove. Imamo dosta primjera za to da igrači iz našeg regiona prolaze kroz Banjaluku i odlaze mimo Borca. Eto, Miloš Kos, koji je iz Dubice prešao u Izviđač, je najdrastičniji primjer i postao je reprezentativac Srbije. A posebno to da nemaš juniore od kojih treba da stvaraš okosnicu svog budućeg tima. To je kroz istoriju bio zaštitni znak kluba. Kvalitetan mlađi kadar koji je nadograđen pravim pojačanjima. Nažalost, danas su od Borca ostali samo ime i klupske boje – poručio je Trivundža.

Promašaj dar za rođendan

O tome kakva je atmosfera vladala među igračima, najbolje svjedoči anegdota iz narednih sezona. Naime, tragičaru meča Zoranu Martinoviću su saigrači za rođendan poklonili kasetu sa snimkom pomenute utakmice, na kojoj je promašio šut za prolazak. I to pokazuje kakav je timski duh vladao u ekipi jer se samo veliki mogu šaliti na svoj račun.