Na izložbi antikviteta u Gradišci, petogodišnji Nikša Gazibarić iz Banjaluke zaigrao se svojim autićima.

Ostale učesnike izložbe i posjetioce kao da ne primjećuje ili se samo tako čini. On i ovdje živi u svom svijetu mašte, među autićima.

Ima ih mnogo, raznih tipova, boja, veličina…

Na stoliću od smeđeg panela i metalnih nogu na sklapanje, parkirao je kolekciju ljubimaca na četiri malena točka. Svakom autiću poznaje karakteristike, jasno i razgovjetno odgovara na pitanja o tipu, proizvođaču, porijeklu. Svako ga od posjetilaca ponešto zapitkuje, pa i mi.

“Svi su drugačiji, a neki su možda isti. Neki su kamioni, neki autobusi, neki vozovi… Imam i policijski kombi, ‘bubu’, ‘fiću’, ‘jugića’, ‘stojadina’. Najdraža imam tri, svi su mercedesi. I odmah da se zna, ništa od svega nije na prodaju, molim lijepo”, razabira, pokazuje Nikša prstićem, podiže uvis i hvali svaki autić, zasebno.

“Kako si nabavio ove autiće, ko ih je poklonio, gdje ih čuvaš”, raspitujemo se, podstičući najmlađeg izlagača i zaljubljenika u automobile i mehaniku, da nam priča.

“Moja mama je kupila uz pomoć para, ona stalno kupuje pare, na poslu. Tamo nešto pravi i daje šefu, a dobija pare i meni kupuje autiće kada pođe kući”, odgovara Nikša pogledajući mamu Milicu i sestru Emiliju. Osmjehuju mu se, podržavaju ga, iznenađene odgovorima.

“Mama, kako se zove ovaj autić, to nisam zapamtio, a lijep je”, upita. “To je džip”, odgovori mama, i ona, očigledno, dobro upućena u tipove automobila. Gdje su, na kojem mjestu u kući parkirani toliki autići i koliko ih ima, upitali smo Nikšu.

“Čuvam ih u sobi, na polici. Niko ih ne dira, samo ih ja vozim, po tepihu, gdje je nacrtana ulica, pa cesta i raskrsnice. Ima i kružni tok, kao u gradu…

Ne znam koliko ih ima, možda 1.000, a možda 100. Nisam izbrojao. Imam drugara koji dolazi kod mene. On ne želi da se igra mojim autićima, on ih samo gleda. Ne zna ni on koliko ih ima, jer ne zna brojati baš mnogo, na primjer, samo do 20″, objašnjava Nikša svoju svakodnevnu preokupaciju i zanimaciju.

Na izložbi je prvi put. Dopada mu se. Svašta je tu vidio.

“Da, tako je. Svašta tu ima. Vidio sam punu šerpu para, ne znam da li su prave, da li se primaju u prodavnici ili ih je neko nacrtao, kao ja što stalno crtam autiće. Šta ti misliš, da li su one pare prave”. Na pitanje upućeno nama uzvratismo novim pitanjem.

“A, šta ti, Nikša, misliš, da li su prave?”

“Hm, da su prave, to bi čuvala policija, a niko ih ne bi donio ovdje, da ih toliko ljudi gleda. Prave pare, kada ih neko ima punu šerpu, ne iznosi pred duge ljude. Može lopov da ga pokrade”, uzvrati Nikša logičnim odgovorom. Saglasnost sa naše strane bijaše sasvim logična.

Druge teme

Nego, da pređemo na druge teme, o polasku u školu, o željama i kućnom ljubimcu, na primjer. To je bio naš prijedlog, na kraju razgovora i posjete izložbi, razgledanja nesvakidašnjeg štanda maštovitog izlagača.

“U školu ću kada napunim šest godina, ali ne znam kada će se to dogoditi. Onda, da još kažem, nemam tih želja, ne znam koje su. Želja je da imam još više auta. Eto, to je. Moj kućni ljubimac, koji je sada sam kod kuće, je mačak Grej. On uživa da bude ljut. Ne znam zašto. Mačak je sada tužan, zato što ja nisam kod kuće. I možda pomalo ljut. Ali, kada čuje da otključavam vrata, obraduje se i skače. Tada je veseo”, povjerio se naš sagovornik, kolekcionar autića, prvi put na izložbi, zadovoljan zbog pohvala koje su mu iskazali mnogi, i posjetioci i organizatori.

Doći će, kaže, i sljedeći put, ako sazna kada će se održavati nova izložba.