Mohamed Hadžimuratović (52) iz Ustikoline u BiH nekada je bio milioner, a danas je gotovo beskućnik.

Teška i neobična životna priča ovog svjetskog putnika, nesvršenog studenta vojne akademije, koji se na vjernost zakleo, kako sam ističe, jugoslovenskoj armiji, privukla je pažnju medija.

TV živa istina posvetila mu je emisiju u kojoj je govorio o mladosti, odlasku u inostranstvo, usponu i padu, kojeg danas i ne doživljava kao pad.

Pričao je od djetinjstva. Rođen je kao peto dijete u porodici, sa četiri starije sestre. Od devete godine je pomagao ocu u pekari. Potom je, naučen na rad počeo da prodaje i sladoled. Kasnije je završio srednju vojnu školu, pa otišao u Beograd na studije.

Kako kaže, zbog situacije u zemlji, napustio ju je, pa počeo da radi upravo u Beogradu. Zloslutne 1992. godine se vratio u BiH i tamo je “vidio da je sve u haosu”.

Tada prvi put napušta zemlju. Otišao je u Njemačku, bavio se građevinom, pomagao roditelje. Oni su došli za njim i proveli u inostranstvu par godina na radu, do 1998. Ponovo se vratio u BiH “i vidio da za njega nema hljeba”.

“Evo ga dijasporac. Pobjego si odavde, pobjegulja”, pričali su mu.

“Međutim, ja se nisam nisam zakleo nijednoj armiji osim jugoslovenskoj. Nisam osjećao odgovornost.”

Onda je želio da se vrati u Njemačku, ali tek to nije mogao. Kasnije je, navodi, preko luteranske crkve otišao za Ameriku, sa tadašnjom ženom i dvoje djece.

Po dolasku u SAD počeo je da se druži sa ljudima sa ovog prostora. Naučio engleski na kursu i počeo ponovo da radi na građevini. Tako je živio dvije godine, poslije čega se školovao i “počeo da radi sam za sebe”.

“Otvorio sam firmu, sve legalno. Normalno, moglo se zaraditi samo sa dva posla, to naši ljudi tamo znaju”, kaže dodajući da nije prestao da radi ni za tu građevinsku firmu, u kojoj je počeo.

U SAD je proveo 20 godina i, kako priznaje, nije mogao više. Vratio se 2019. godine, a boravak u SAD pamti i po lepom i po ružnom.

“Bio sam oduševljen njihovom prirodom. Poslije tri mjeseca boravka tamo saznao sam da čovjek može da kupi pušku i da ide u lov”, navodi najprije lijepo.

“Kupio sam kuću. Zadužili su me 600.000 dolara. Prodali su mi je za 220.000”, ubrzo dolazi i do ružnog, navodeći da su finansijski problemi uslovili i krah braka.

“Zgadili su mi se američki zakoni”, kaže vraćajući se na ratne teme.

“Sve ratove su vodili oni, otkad ja pamtim naovamo. Ko je razvalio Jugoslaviju? Amerika naravno. Pobunio sam se protiv njihovog sistema. Odbio sam državljanstvo, isjekao sam pasoš njihov”, kaže dodajući da je njegovo ime bilo problem, da su Meksikanci danas problem.

“Ja sam u SAD vidio jedan fašizam.”

Govoreći o ružnom pričao je i o dva privođenja, o navodnom instaliranju kamera u oči, kroz koje i sami Amerikanci gledaju, o odvođenju u bolnicu, o razlozima – navodnom nasljedstvu od dva miliona dolara i sličnim pojedinostima. Prepoznao se i u pjesmi Majli Sajrus – Nothing breaks like a heart.

Milioner i(li) beskućnik?

O mitu iz uvoda – o milioneru i beskućniku – govori balansirano.

“Zaradio sam sigurno preko dva miliona u SAD i u Nemačkoj. Ja sam to zaradio na lopati i potrošio sam sa rajom”, kaže ističući da su godine rada i života u pitanju, te da to zapravo i nije neki novac.

Na pitanje da li je došao “sa milion dolara u koferčetu”, odgovara odrično.

“Stavio sam četiri i po dolara u džep”, kaže.

Danas nema ušteđevinu. Na opasku sagovornika odgovara citirajući prijatelja.

“Čuo sam od jarana izreku – glup ko štediša.”

Na brojne insinuacije da je mnogo zarađivao i mnogo trošio, ali da je mnogima i pomogao, odgovara kao čovjek kome to mnogo i ne znači.

“Pomažu i oni mene. Svi me vide, časte me. Sve to dođe na svoje. Svaki dan mi neko kupi kutiju, dvije cigara. Kad sam gladan, daju mi da pojedem. Ćerka mi pošalje novac”, kaže dodajući da živi u naslijeđenom stanu od tetke, te da je “16. nasljednik” i da se nada da će i to pitanje uskoro biti riješeno.