Obično Ivaniševićeva rečenica ima glavu i rep, jasnu misao koja rečenicu vodi od početka do kraja, ali sada često nije tako – poslije skoro pet godina saradnje sa Novakom, emocije se upliću i željan je da kaže sve odjednom, da još jednom premota odiseju koja ga je dodatno oblikovala i kao trenera i kao čovjeka – da se podsjeti i lijepih i ružnih, i veličanstvenih i mučnih trenutaka.

Glavno pitanje jeste – zašto je do razlaza došlo?

“Čitao sam mnogo toga… Ljudi moraju da pišu, ali niko nije bio ni blizu da pogodi. Nema pravog razloga, pravi razlog je zasićenje. Ovo je bilo izuzetno teških pet godina, ljudi zaboravljaju koronu i da je on u jednom trenutku bio svjetski negativac broj jedan zbog nevakcinisanja. Uvijek smo bili u nekom međukoraku, neki ministar zabrani, ludilo s Australijom… Došlo je do zasićenja, do zamora materijala – i auto ide svako malo na tehnički… I on se umorio od mene, i ja sam se umorio od njega. Nisam mogao više da mu pomognem, ali napravili smo veliku stvar”, kaže Ivanišević u ekskluzivnom intervjuu za Sport klub.

Pa dodaje:

“Nije do razlaza došlo sad u Americi, nije se to nikad ‘dogodilo’. Ako ću da budem najiskreniji, osjetio sam još na US openu prošle godine. I meni je kao treneru Vimbldon baš teško pao, Alkaraz je na kraju bio bolji i svaka mu čast, ali jedan-dva poena… Amerika je bila nevjerovatna, osvojeni Sinsinati i US open, i tu sam već osjetio da je blizu kraj. Bilo je pitanje hoće li na kraju godine ili nekad ove godine… Možda je trebalo to da uradimo prošle godine, ali ja sam poslije US opena operisao koljeno, nije me bilo šest-sedam nedjelja, vratio sam se za Torino, ali bio je već taj zamor materijala, i komunikacija…”

Ivanišević posebno ističe da mu je drago što je otišao u SAD i što su Novak i on uživo razgovarali.

’’Sada kad smo razgovarali u Americi, Novak je rekao jednu pravu stvar: ‘Nema pravog, nema pogrešnog trenutka, već ima samo trenutka kada se to desi’, kada dvoje ljudi odluče i popričaju kao što smo nas dvojica učinili. Htio sam poslije Australije, ali on je otišao na skijanje, brzo je prošlo mjesec dana i – hajdemo u Ameriku. Moram reći da nam je bilo super – opušteno. Ko može da ga krivi? Osvojio je sve što se može osvojiti u tenisu. Naći motiv svaki dan, nije svaki dan doći i motivisati se… Za grend slemove u redu, ali za masterse… Pri tom je on perfekcionista, a za to treba želje, volje, snage… On je želio da mu bude tu porodica…”, kaže Ivanišević.

I nastavlja u dahu:

“Dan poslije (poraza od Nardija) smo sjeli i popričali – pisanje poruka ili razgovor telefonom, to ne ide… Sjeli smo, smijali se, fino popričali, meni je bilo važno da mu kažem neke stvari, da mu kažem kako sam se osjećao, i on je meni rekao. Prošli smo i dobro i loše, prošli smo ludila… Nije lako biti Novak Đoković – svi te traže, nešto žele, daju savjete… Kada se ugase kamere, Novak je – dobar čovjek. Ima veliko srce, hoće sve da primi u njega, a to nije toliko lako. Uvijek sam bio spreman da poginem za njega, spreman da se borim sa cijelim svjetom, nije bilo lako u tim trenucima (Australija 2022) biti njegov trener, gledali su nas kao gubavce… Jesu lijepi svi rezultati koje smo postigli, ali najponosniji sam što smo bili tu za njega i što smo išli u rat protiv cijelog svijeta, uspjeli smo bar malo da mu pomognemo da to ludilo prođe”.

Hrvatski stručnjak kaže da je bila privilegija raditi sa Novakom.

“Mi smo prijatelji i uvijek ćemo to biti. Zahvalan sam mu na povjerenju, što sam upoznao krasne ljude – što sam radio s Marjanom, koji je divan čovjek i vrhunski trener, zatim Elena, Edoardo, Marko, Čarli, Klaudio, Miljan, Uli… To su ljudi koji će mi uvijek biti u srcu, skoro su kao porodica. Razgovor je bio i emotivno… Sve lijepo, na jednom sunčanom mjestu. Došli smo do toga i ja i on da je to najbolja solucija. Ne idem jer je 30. na svijetu, sve je loše i ide Goran. On je prvi na svijetu, a moraće malo da se trgne – ne sumnjam da će to učiniti. Kada se na terenu pojavi najbolji Novak, onda se uvijek kladim na njega, na bilo kojoj podlozi”.