Iako se Jasenovac najviše spominje danas neosporna je činjenica da o ovom najvećem stratištu srpskog naroda obično govore oni koji nemaju dovoljno znanja, oni koji žele u potpunosti da zatru strašne događaje koji su se tamo odigrali, čekajući valjda da umru i posljednji živi svjedoci neopisivih strahota koje su tu zemlju zauvijek natopile vriskom, bolom, nemoći, krvlju i suzama.

Ima i onih koji poriču da se ovaj genocid ikada dogodio, a film „Dara iz Jasenovca“ im je šokantan, ne znajući da je ovaj film u poređenju sa stvarnim događajima kao crtani film.

U turbulentnom vremenu koje je još jednom zadesilo srpski narod sa obje strane Drine, veoma je teško ostati pribran i snažan, posebno onima koji su preživjeli goglotu od strane ustaša i znaju na šta su sve spremni.

Kako je pričala baka Draginja K. koja je preživjela sve strahote Jasenovac i dječijeg logora Sisak, snagu da sačuva srpski narod iz njenog ugla ima jedino predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je prvi poslije dugo vremena pokrenuo pitanje i sjećanje Jasenovca na pravi način.

Baka Draginja preminula je prošle godine, ali se do posljednjeg dana jasno sjećala svakog momenta stravičnih godina koje je provela u dječijem logoru Sisak i Jasenovcu.

-U dječiji logor Sisak otišla sam sa 11 godina, od tada do danas, niti jednu noć nisam prespavala da mi u san nisu došle slike koje nikada nisam uspjela da potisnem. To je sine, urezano u um kao žiletom, svaka slika, svaki krik, miris krvi i smrti se ne zaboravlja dok čovjek diše, započinje svoju priču ova starica koja je imala život kakav bi teško mogao da osmisli i najbolji pisac drame.

Baka Draginja rođena je 1930. godine u jednom srpskom selu u Hrvatskoj, u današnjoj Sisačkoj županiji. Život joj je priređivao tragediju za tragedijom pa je tako izgubila oba sina, prvog je sahranila na njegov osamnaesti rođendan, preminuo je od raka grla, a drugi joj je umro na rukama, od posljedica infarkta prije deset godina. Do kraja života živjela je sa snahom u istom mjestu gdje je i rođena i gdje se vratila nakon završetka posljednjeg rata. Po drugi put na svoje ognjište na kojem je željela i da umre.

-Bila sam dijete, jedinica u oca i majke, živjelo se teško, ali smo bili srećni. Jasno se sjećam svakodnevnog života, pomaganja majci, čuvanja gusaka, pecanja ribe, dječijih igara, a onda je sve nestalo preko noći.

Mrak je prekrio sve ljudsko.

–Kada sam imala 11 godina ustaše su upale u naše selo koje je tada imalo oko 3500 duša, majkama su iz naručja otimali bebe, malu djecu i nas malo veće i trpali su u vagone kojima su nas iz Sunje vozili za Sisak u dječiji logor. Nikada neću zaboraviti ispružene ruke svoje majke i njen vrisak kada su me trgajući sa mene platnenu košuljicu ustaše vukle u vagon. U cijelom tom metežu komšinica mi je u ruke stavila svoju bebu, malu Ružu koja je imala nepune dvije godine, zaklinjući me i trčeći za vagonom da joj čuvam jedino dijete. Nisam se snaša, strah me paralisao, stezala sam bebu u naručju ne znajući ni koda nas vode ni šta nas čeka, pričala je Draginja.

–U Sisku nas je sačekalo nezamislivo. Srpska djeca su pristizala sa svih strana, očajne majke koje su trčale za njima su čupale kosu sa glave, a bolni krici su se prolamali dokle se moglo čuti. Ako majka ne bi htjela dati svoje dijete, ustaše su uz grohot otimale bebe iz naručja tih nesrećnica bacali ih u vazduh i dočekivali bajonetima. Krv je prskala na sve strane, a takav užas se ne može svrstati u ništa ovozemaljsko. Posvuda su ležala mrtva tijela male djece, njihovih majki, a vazduh je bio ispunjen zlokobnim mirisom nevine krvi.

Nedugo zatim smjestili su nas u barake, po 20 do 50 djece u jednoj sobici, ali za djecu sa Kozare imali su poseban plan, zbog toga su ih odvojili od nas u susjedne barake. Tada još nismo znali, šta čeka bilo koga. Bilo nam je dozvoljeno jednom dnevno izaći do česme da uzmemo vode. Tamo sam upoznala Mariju, curicu od 8 godina sa Kozare, pamtila sam je cijeli život. Mršava krupnih crnih očiju punih zebnje. Marija nikada više nije vidjela svoju majku, iako je samo o njoj mislila.

Već prve noći, čim se spustio mrak, pijane ustaše su uz pjesmu i smijeh upale u baraku gdje su bila djeca sa Kozare. Čuli su se krici, vrisak, plač pomiješani sa smijehom, psovkama i pjesmom krvoloka, i danas me podilazi jeza kada se sjetim toga. Nismo znali šta se dešava ali kada je osvanulo jutro, iz te barake ustaše su na nosilima pronijele djecu kojima su visilile polomljene ručice i nožice, isiječene noževima, sve je bilo puno krvi, smrada alkoholai smrti, lobanje smrskane, svi su bili silovani, od beba do dječice od 11- 12 godina. Među njima sam vidjela Mariju, otvorene oči i zaleđen crni pogled pun užasa, gola isiječenih prsa, taj prizor me pratio cijeli život. Isti scenario se ponavljao svake noći, a svakog dana su pristizala nova djeca. Nismo jeli, ali bebe nesvjesne užasa u kojem se nalaze bile su gladne, među njima i mala Ruža koju sam imala u zavjetu od njene majke, pričala je baka.

-Jednog dana donijeli su mlijeko za bebe i podijelili im. Sva ta nejač halapljivo je pojela ono što su im krvoloci dali. Kroz sat vremena svima je otekao trbušćić i umirali su u najgorim mukama, dok su ustaške čuvarke uživale gledaju ovaj masakr, ponosno govoreći kako su srpčad u mlijeku dobila i živu sodu.

U tom trenutku sam mislila da ću izgubiti razum, pričala je Draginja.

Ovaj sumrak ljudske civilizacije i pomračenje i posljednjeg zrna razuma nije bilo prisutno samo kod pojedinaca, nego kod svih ustaša, to im je kako baka Draga do zadnjeg dana tvrdila i danas svima u genima.

Na žalost agonija koju je preživjela tek je počela, nedogo poslije smrti malene Ruže dio djece prebačen je u Jasenovac.

-Tamo sam ponovo našla svoju majku, ali i majku male Ruže… I nju su kasnije zaklali…

Izgladnjeli, mršavi toliko da su nam kosti probijele kožu bili smo sve samo ne mi. Prazni, praznih pogleda, sleđeni od nezemaljskog užasa koji smo prošli i koji nas je čekao.

–Svakodnevna klanja, urlici i pjesma ustaša, potoci krvi, maljevi, noževi, bajonti postali su naša svakodnevica. Metke nisu trošili na Srbe.  Mnogu su skončali živi među leševima u jamama, mnogi u Savi, više se nije znao broj ubijenih. Neki od zarobljenika živi su ubacivani u kotlove gdje su ih ustaše kuvale i od njih pravile sapun.

Ono malo hrane što smo dobijali niko nije jeo, jer je i u njoj bilo srpskog mesa, kose, kostiju.

Beznađe je trajalo mjesecima, tifus, glad, ubijanje bili su sve za što smo znali, a onda su me jednog dana pozvali jer se navodno pojavila jedna hrvatica koja je željela da usvoji dijete.

Ni danas ne znam zašto ali odabrala je mene. Nisam željela da idem, željela sam da ostanem uz majku, jer smo se već svi bili pomirili sa tim da ćemo tamo i skočati, ali bar smo bili zajedno.

Ipak, niko me nije ništa ni pitao i Anka me odvela u Zagreb. Željela je da zaboravim ko su mi otac i majka, odakle sam i da sam Srpkinja. Tada sam se zaklela da nikada neću zaboraviti ko sam i kojem se Bogu molim. Tri puta su me pokrštali, ali svaki put bih krišom pljunula njihovu hostiju, moje gađenje prema svemu što je ustaško bilo je preveliko i neizbrisivo.

Po završetko rata kada se moj otac vratio iz zarobljeništva iz Njemačke, a majka iz Jasenovca nakon proboja logoraša, našli su me i bukvalno oteli od Anke. Vratila sam se kući, na zgarište, nismo znali ni gdje je čija kuća bila, nego smo se orijentisali po drveću. Nije ostao ni kamen na kamenu.  U moje selo od 3500 ljudi vratilo se 200.

Po završetku rata bilo nam je zabranjeno spominjati Sisak i Jasenovac, ali moja djeca, unučad i praunučad znaju priču svoje bake. U posljednjem ratu ponovo smo izbjegli, na sreću ovog puta nije bilo Jasenovca ali bi ga sasvim sigurno bilo, samo da im se pružila prilika, pričala je baka Draga, staračkih ruku skrštenih u krilu, dok na njih kaplju suze. Teške. Teže od kapi krvi.