Sve ovo dešava se u jednom jako komplikovanom trenutku koji raspliće jedna divna pobjeda čovjeka, koji je i stavom i vjerom bio drugačiji od drugih, kaže Emir Kusturica

U vrijeme kada su sportisti puki izvršioci trenerovih ideja, izvođači, kako to kažu, ‘sportskih radova’, Novak Đoković uspio je da od svoje ličnosti stvori nekoga ko ima stav – dakle sportista sa političkim stavom”, kaže dan posle trijumfa Novaka Đokovića u Parizu Emir Kusturica, govoreći o srpskom sportisti za RT Balkan, čovjeku koji se opet, na svoj jedinstveni način, suprotstavio.

Slavni svjetski i srpski režiser ne propušta da podsjeti da je Đoković, “kada je trebalo da prkosi Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i njenim totalitarnim, nemedicinskim zahtjevima, sam stao protiv svih i u jednoj fazi bio kažnjen, maltretiran zbog toga”.

– Kako ga je majka rodila upornog i tvrdoglavog, zbog čega i jeste šampion, on je i tada pokazao lice srpskog junaka. Ne radujemo se, dakle, samo zbiru njegovih trofeja, nego i njemu kao osobi koja se krsti na kraju, i to tri puta, na Olimpijadi na kojoj se ismijavaju sa Isusom Hristom, Tajnom večerom… Na vouk Olimpijadi koja je najblestfemičniji, i kako reče profesor Miršajmer, događaj koji će i meku moć da prebaci na rusku stranu, on je uspio vođen svojom vjerom i svojom snagom, kaže Kusturica.

Za velikog režisera Olimpijada 2024. godine u Parizu nije ništa više od raspada vrijednosnog sistema u koji ulazi čitava Evropa.

Što kaže nobelovac Abdulrazak Gurna, znamo mi evropske vrijednosti, posebno mi koji smo za njih platili najveću cijenu. I, pošto nismo stigli, dodajem ja, da uživamo u tim vrijednostima, jer smo stavljeni na njenu marginu, jer smo dovedeni u poziciju u kojoj treba da ulazimo u novi politički vrtlog, a to je kopanje rude, mi sa te margine možemo da uživamo u doba kad te vrijednosti više ne funkcionišu nego ih mijenjaju vouk vrijednosti”, riječi su Kusturice.

Sve se dešava, nastavlja naš sagovornik, “u jednom jako komplikovanom trenutku koji raspliće jedna divna pobjeda od čovjeka, koji je i stavom i vjerom bio drugačiji od drugih”.

– Kad si i stavom i vjerom drugačiji od onih sa kojima se takmičiš, a pritom imaš taj talenat, onda mora da dođe do trijumfa. Na Olimpijadi kojoj se konceptualno suprotstavi jedan čovjek koji se krsti, i da je druge vjere meni bi to bilo isto, on svojim aktom pokazivanja trolistog odnosno četvorolisnog krsta koji je nosio pokazuje da je to radio potpuno svjesno, da bi svjetlost koja bije iz tog krsta tukla još većom voltažom i to se desilo, kaže Kusturica.

Veliki režiser uvjeren je da “svjetski sport od Maradone nije imao čovjeka koji je imao tako izražen stav i to je najbolja nagrada i za njegov život i za njegovu porodicu i za sve što slijedi”.

– Čovjek sportista, a misli. Gotovo nezamislivo u današnjem svijetu trgovanja, kupim – prodaš, što je ostalo gotovo kao posljednja ideja. U svijetu materijalističkih podataka imaš jedan podatak u kome jedan čovjek duhom i vjerom zaokružuje svoju sportsku karijeru, zaključuje Kusturica.

– Novak Đoković nije pobijedio na Olimpijadi. On je pobijedio Olimpijadu, napisao je jutros otac Darko Đogo.

Prema riječima Đoga, pored slika otvaranja, koje je samo po sebi bilo skandalozno, vidjeli smo da se radi na tome da se i Olimpijske igre i kompletan sport i kompletna naša stvarnost potčine ideološkim nalozima koji dolaze od nove, lažne elite.

– U tom smislu Novak je ne samo neko ko je ostvario jedan veliki sportski uspjeh. Ovo je u mnogo čemu najviše što je čovječanstvo slobodnih ljudi, čovječanstvo u kome čovjek nije mašina, nego je čovjek čovjek, ličnost, čovjek utemeljen u tradiciji, u svom narodu, moglo da da, kaže otac Darko Đogo.

Đoković u tom smislu, ocenjuje naš sagovornik, “stoi na vrhu ne samo srpskog sporta i srpskog narodnog bića, on na neki način stoi na vrhu čovječanstva koje pokazuje da i dalje može da pobijedi transhumanizam”.

– Iz moje perspektive, to je kao kada dobijete informaciju da je neki šahovski velemajstor i dalje u stanju da pobijedi najbolji kompjuter. Mislim da je to najbolja paradigma kako treba gledati na Novakov uspjeh, kaže otac Đogo.

Novak govori – “Bog je veliki” i krsti se

Po njegovim riječima, možemo da vidimo da smo kao narod pod izuzetnom kulturnom, ideološkom i svakom drugom agresijom, okupacijom i da se svjetska istorija kondenzuje, da na neki način nesrazmjerno mnogo pažnje posvećuje srpskom narodu, da je očigledno da smo i dalje trn u oku mnogih.

“Stoga je ova Novakova pobjeda dobar pokazatelj, znak i putokaz da se okrenemo Bogu, okrenemo Hristu i da tada dajemo najbolje od sebe. Svi smo mogli da vidimo da u trenutku kada osvaja olimpijsko zlato Novak govori – ‘Bog je veliki’ i krsti se. Za razliku od toliko sportista koji pokazuju toliko samouverenosti, gordosti, osjećanja neke nasilnosti, Novak pokazuje najbolje u nama, odnosno, usmjerava sopstveni i naš uspjeh ka Bogu. To je scena koja će ostati najznačajnija, antologijska scena srpskog sporta uz par drugih”, kaže otac Đogo.

– Ovo će ostati vječiti zlatni trenutak srpskog sporta kada smo dali najviše od sebe, ali i kada smo znali da za to najviše zahvalimo Bogu, uvjeren je Đogo.

Da li ovo što se rađa, što godinama traje sa Novakom Đokovićem ima šanse u ovom izopačenom svijetu liberalnog totalitarizma?

“Taj izopačeni svijet liberalnog totalitarizma od samog početka, na razne načine, suptilne ili otvorene, ratovao je protiv Novaka Đokovića, ali je Novak uvijek nekako uspijevao da pobijedi. Mi smo generalno gledano kao narod, i sam Novak neka vrsta geopolitičke i kulturne greške u sistemu neoliberalnog svijeta i očigledno je da će se taj sistem truditi, da se trudi, da tu ‘grešku’ poništi. Očigledno je međutim i da kada su nas najviše progonili, tukli u izbjegličkim kolonama, mi smo uspijevali da i sportom i na druge načine pokažemo da se nismo predali”, riječi su našeg sagovornika.

Đogo u pobjedi Đokovića i onom što se u Parizu dogodilo, vidi još jednu dimenziju.

– Đoković je trenutno najznačajnija identitetska sila srpskog naroda. Pogledajte samo koliko je u Crnoj Gori, u Republici Srpskoj identifikovanje sa Novakom. U svim tim pokušajima regionalnog razbijanja Srba na nekakve Srbe u RS, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u Srbiji, na nekakve posebne simbole, himne, zastave, posebne osjećaje zavičajnog pripadanja koji bi trebalo da istisnu ono svesrpsko, Novak je, ne želim da ga dovedem u neprijatnu situaciju, neuporedivo najefikasniji dio u objedinjavanju srpskog naroda nego ma koji potez ma koje političke elite. Djeca u RS kojima je nekoliko decenija nametano da pjevaju ‘Moja republika’, srpski grb, grb Nemanjića, himnu ‘Bože pravde’ voljeli su i upoznavali više kroz Novaka Đokovića, i uspjehe ostalih sportista. Tako je Novak Đoković bio i ostao čovjek koji je predstavljao, koji predstavlja ideal svesrpske otadžbine i čovjek koji je pokazivao, koji pokazuje da možeš biti najbolji kada se ne odrekneš svoga, kada se ne odrekneš Kosova i kada se ne odrekneš nijednog zavičaja i nijednog dijela srpske otadžbine, zaključuje Đogo.