Putokazi vas često vode na najljepša mjesta, ali ponekad napišu i najljepše životne priče. Ove nedjelje, nismo morali daleko da idemo. Naš domaćin je tu, na Starčevici. On je Vojo Antonić – čovjek kojeg Banjaluka pamti kao vatrogasca, majstora, domaćina, ali i kao živu enciklopediju grada na Vrbasu.

Iako u penziji, čika Vojo je i danas vitalan, jedan od najstarijih penzionisanih vatrogasaca u Banjaluci, a i dalje aktivan – kao remenar. I tu naša priča počinje.

– Rođen sam sedmog jula 1940. godine, ovdje na Starčevici, od oca Sime i majke Ljubice Antonić. Tu sam proveo djetinjstvo. Na Petrovdan naredne godine, nas su protjerali. Antonići, Jovanovići, Čolići, Savatići, Savići i Bajići. Utovareni smo u stočne vagone na Banjalučkom polju i poslati najprije za Sunju, pa u logor Caprag, gdje smo proveli šest nedjelja. Teške muke smo prošli. Odatle su nas prebacili u Zemun, a potom – zahvaljujući čudu – završili smo u Srbiji, priča čika Vojo.

Za Srbiju kaže da joj nikad neće zaboraviti što im je dala kad im je bilo najteže. Njegov otac je sve vrijeme bio u zarobljeništvu, u njemačkom koncentracionom logoru. Tek godinu dana pred kraj rata, preko Crvenog krsta, saznali su da je živ.

– Gotovo 50.000 Srba iz Bugojna, Livna, Mrkonjić Grada, Banjaluke završilo je u Srbiji. Iz Slovenije je protjerano skoro 100.000 Slovenaca, među njima i porodica Milana Kučana. Mi smo bili u selu Tršci, kod velikog čovjeka – Voje Đorđevića. Dao nam je kuću. Majka je radila danima za kilogram brašna, ali nas je sačuvala. I dan-danas imam kontakt sa njihovom porodicom. To ne može da se zaboravi, s poštovanjem priča čika Vojo.

Govori i o današnjem vremenu, kako je nestalo poštovanja.

– Nekad se znalo – poštuju se roditelji, učitelji, sveštenici. Poštovao sam i svog majstora, Boška Malinovića, kod kojeg sam izučio zanat. Bio je poznati remenar u Banjaluci. Tri godine sam učio, svako jutro dolazio prvi, ložio vatru, pripremao radionicu. Na kraju sam položio ispit 1957. godine i postao kvalifikovani remenar. Tada se „Politika“ štampala tri puta sedmično, a majstor je uvijek kupovao. Od te godine, pa do danas – ne propuštam nijedno izdanje.

Zanat ga je pratio i u vojsci. Vojni rok služio je u Užicama, gdje je upoznao čuvenog Boru Milutinovića.

– On je služio s nama, sportista veliki, trenirao fudbal. Njegov brat je bio vojnik u Banjaluci. Ja sam iskoristio vojsku da završim vatrogasni kurs.

Po povratku u Banjaluku, upisao je dodatnu obuku i zaposlio se kao vatrogasac. Ispit je položio na Ilidži.

– Biti vatrogasac tada, to je bila čast. Uniforma kožna, kaputi, čizme. Radilo se po 12, 24, 48 sati. Imali smo beneficirani staž. Znali smo svoj posao, bili uredni i poštovani. Kad bi bila smotra, bio je to veliki događaj. U Banjaluku je dolazio čak i Šukrija Bijedić, brat Džemala Bijedića. Ali ja zanat nikad nisam napustio. Od tog zanata, zajedno sa svojom suprugom, školovao sam djecu. I ne stidim se – imam sve što mi treba, kaže čika Vojo, a glas mu na kraju zadrhti.

Danas, u dubokoj devetoj deceniji, i dalje je remenar. Otvorenog srca dočekaće svakoga ko mu pokuca na vrata. I uz dobar razgovor i priču iz nekih davnih vremena – zakovati, zakrpiti ili produžiti svaki kaiš, remen, torbu.

Zato, ako vas životni put dovede na Starčevicu, potražite čika Voju remenara. Još ima znanja, vještine, i topline – kao nekad.