Srpska djeca su nerijetko u američkim školama izložena propagandi koja kroz školske udžbenike i programe prikazuje srpski narod u negativnom svjetlu, kao zločinački, i bez ikakvih argumenata stvara jednostranu sliku, prije svega građanskih ratova na području bivše Jugoslavije vođenih 1990-ih godina.

Roditelji, uplašeni za uspjeh svoje djece u školama i njihov tretman kod profesora, rijetko reaguju na ovakve situacije, prepuštajući da stvari idu svojim tokom. Ipak, Bojana Čemežar iz Bostona u američkoj državi Masačusets je majka koja nije dozvolila da njeno dijete ispašta.

„Ostala sam zapanjena sadržajem knjige“

– Prošle godine moj tada 9-godišnji sin Oliver je došao iz škole i počeo da plače. Kad sam ga pitala šta se desilo, rekao mi je da su u školi čitali knjigu o tome kako su Srbi ubijali i mučili Albance. Ispostavilo se da je riječ o romanu „Drita, moja kućna djevojčica“, autorke Dženi Lombard. Knjigu je izabrala učiteljica i predstavila je kao najbolju knjigu o prijateljstvu koju je ikada pročitala, i kao takvu, sva djeca moraju da je pročitaju u okviru predmeta „Poznavanje društva“. Kad sam konačno dobila knjigu, shvatila sam da se radi o najgoroj propagandi, jednostranom prikazivanju sukoba gdje su, s jedne strane, zli Srbi koji ubijaju i muče, šutiraju Albance po ulici do smrti, njihovu djecu u školama odvajaju zidovima, a s druge strane, Albanci su prikazani kao nevine žrtve. Uz mnogo neistina, tu je bilo i mnogo faktografskih grešaka i nepoznavanja geografskih termina – objašnjava Bojana.

U pokušaju da pomogne učiteljici da razumije složenost balkanskih sukoba, ona je preko sina porukom predložila učiteljici da pročita knjigu nobelovca Ive Andrića „Na Drini ćuprija“, a kao odgovor, učiteljica joj je još istog dana poslala spornu knjigu „Drita, moja kućna djevojčica“, uz poruku da je pročita i uvjeri se kako je dobra.

– Ostala sam zapanjena sadržajem knjige, količinom nasilja i lošeg ponašanja glavnih aktera, koju mojoj djeci ne dozvoljavam da gledaju ni na ekranu, a tek da čitaju u školi kao obaveznu literaturu – kaže Bojana.

Tražila da se knjiga povuče iz programa

Nakon toga je uslijedila potpuno neočekivana situacija.

– Sutradan sam otišla u školu i zatražila razgovor sa učiteljicom i direktoricom. U međuvremenu sam u knjizi podvukla sve citate koji su govor mržnje prema Srbima ili naprosto neistine. Učiteljica mi je tom prilikom saopštila da se moje dijete predstavilo kao Albanac i da zna albanski jezik i da ne razumije zbog čega se bunim. Bila sam zapanjena, jer sam znala da moje dijete tako nešto nikada ne bi izmislilo. Uostalom, konstatovala sam, u njegovom školskom fajlu jasno je pisalo ko je i šta je. Tražila sam da se knjiga povuče iz programa, jer je, pored toga što je uvredljiva i izaziva traume kod mog djeteta, apsolutno neprikladna za djecu te dobi, ali sam naišla na apsolutno nerazumijevanje – prisjeća se Bojana.

Razgovor je završen tako što se direktorica stavila na stranu učiteljice i zahtjev je odbijen, a Bojana se kući vratila sa osjećajem nemoći, brišući suze.

– Još istog dana, moje dijete ponovo je došlo iz škole šokirano. Učiteljica se nakon našeg razgovora vratila u razred i objavila da nastavljaju sa slušanjem knjige. Moj sin je odmah upitao da li može da izađe iz razreda dok njegovi drugari slušaju spornu knjigu. Učiteljica mu je to dozvolila, ali je tražila od njega da ostane ispred učionice, otvorila vrata, a onda maksimalno pojačala zvuk tako da bi on to čuo. Odzvanjala je cijela škola! – kaže gospođa Čemežar.

Kap koja je prelila čašu

To je bila kap koja je prelila čašu. Bojana je odlučila da se ne boji, već da se bori!

– Sutradan sam došla u školu sa suprugom kao svjedokom, čekala sam ispred vrata direktorke koja je odbijala da me primi, ali je na kraju morala, jer ja nisam željela da odem. Bila je vidno iznervirana i jasno nam dala do znanja da ima preča posla. Tražila sam da pozove supervizora za cijeli školski okrug i zaprijetila da ću slučaj podići na viši nivo. Učiteljica je u međuvremenu nastavila sa torturom. Pune četiri nedjelje je sa djecom radila na toj bezvrijednoj knjizi, dok je moje dijete ispred učionice strpljivo čekalo da se sve to svrši – rekla je.

Učiteljica i direktorica prebacile krivicu na nju

Bojana je u međuvremenu na Serbian Times pročitala priču o hrabroj srpskoj djevojčici iz Čikaga koja je uspjela da iz školskog programa njenog školskog distrikta izbaci poglavlja u kojima su Srbi neargumentovano prikazani u negativnom svjetlu.

– Stupila sam u kontakt sa Katarinom, koja mi je preko srpske studentske organizacije SASO pomogla savjetima i objasnila šta treba da radim, koje formulare i koju proceduru da ispoštujem. Svake nedjelje slala sam mejlove svim nadležnima, od škole do školskog distrikta.

„Rasplakala sam se od sreće!“

Kada je već počela da gubi nadu, iz škole je dobila dopis da je formiran kolegijum od pet ljudi koji bi trebalo da pročitaju knjigu i procjene da li ona treba da ostane u školskom programu.

– Kada je u junu stigla vijest da će knjiga biti povučena iz cijelog školskog distrikta jer je neprikladna, rasplakala sam se od sreće! Poslije svih poniženja i muka koje su preživjeli moje dijete i mi s njim, konačno se desila – pravda!

„Nemojte da ćutite“

Bojana poziva sve srpske roditelje da ne ćute ako se njihova djeca suoče sa sličnim situacijama.

– Ako prihvatimo nepravdu, dozvoljavamo da naša djeca pate i nose traume. Moramo da se borimo!

– Znam da mnogi brinu kako će njihova djeca biti tretirana ako se pobune, ali to je ono što moramo da učinimo. Ukoliko prihvatimo nepravdu i zbog nekakvog imaginarnog straha dozvolimo da nam djeca pate i vuku traume, činimo mnogo veće zlo. Na početku sam ja sve činila usmeno, što je velika greška. Mnogo je bolje svu komunikaciju obavljati pismeno, jer se na taj način ostavlja trag. I treba uvijek djecu pratiti, šta čitaju i kako provode svoje vrijeme u školi. Slušajte svoju djecu i održite tijesnu vezu sa njima, učite ih da budu ponosni na svoje porijeklo – ističe na kraju Bojana Čemežar.

Ratno djetinjstvo i tužne uspomene

Bojana Čemežar, arhitekta po profesiji, rođena je u Novom Travniku, Bosna i Hercegovina, gdje je dočekala rat i odakle je kao 12-godišnja djevojčica morala da bježi sa porodicom spašavajući živu glavu. – Zbog sve nepravde koju sam doživjela kao dijete, još mi je teže bilo da prihvatim ono što je moje dijete preživjelo, i to u američkoj školi. Nikada za sve ove godine, a prije SAD sam živjela u Sloveniji, nisam potencirala mržnju prema drugim narodima bez obzira na moju ličnu sudbinu. Ljude dijelim ne po naciji nego na dobre i loše, i uvijek sam spremna za pravdu i istinu da se borim svim raspoloživim sredstvima – konstatuje Bojana, piše Serbian Times.