Dvadesetšestogodišnja Đamila Stanić rođena je u afričkoj državi Kape Verde, sa osam godina sa porodicom se preselila u Sjedinjenje Američke Države, u Boston, a od prošle godine, kako kaže u razgovoru za “Nezavisne novine”, grad na Vrbasu je počela osjećati svojim domom.

Na društvenim mrežama ima više hiljada pratilaca, sa kojima dijeli svoje viđenje kulture, lokalne hrane, načina života u Banjaluci, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, kao i svoju strast prema modi, fitnesu, zdravom načinu života i prirodi.

Kako kroz osmijeh kaže, glavni “krivac” za njenu opčinjenost Banjalukom je njen suprug Marko Stanić, Banjalučanin, koga je prije pet godina upoznala u Bostonu, a već četiri godine su u braku.

“Uvijek kažem Marku da sam još nakon prvog sastanka shvatila da je pravi džentlmen i prepoznala sve kvalitete koje želim u budućem suprugu. I nakon nekoliko mjeseci veze shvatila sam da želim da budem s njim do kraja života. Možda zvuči banalno, ali zaista je bilo tako, to je moja životna priča”, kaže Đamila kroz osmijeh.

Marko Stanić, Đamilin suprug, kaže za “Nezavisne novine” da je odrastao i rođen u Banjaluci, a da je u Ameriku otišao zbog posla, kao i da mu je jako drago što je njegova supruga zavoljela njegov rodni grad, kraj i ljude.

“Odrastao sam ovdje, trenirao sam tenis u parku ‘Mladen Stojanović’, a upravo sam u Ameriku otišao da radim kao trener tenisa. Kada odeš u stranu zemlju uvijek si pomalo skeptičan i nepovjerljiv prema svemu, ali kada sam upoznao Đamilu, to je bila prva i jedina stvar o kojoj nisam imao ni trenutka sumnje. Odmah sam znao da je ona žena za mene”, priča Marko i napominje da im je u planu bilo da šest mjeseci provode u Banjaluci, šest u Bostonu, a dodaje da, ako se stvori prilika, ostaće u Banjaluci zastalno.

Nasmijana Đamila privlači pažnju gdje god se pojavi svojim egzotičnim izgledom, pa joj je za vrijeme razgovora s ekipom “Nezavisnih” prišao muškarac srednjih godina i poklonio cvjetić, kao znak pažnje.

“Upravo su ovo trenuci zbog kojih volim Banjaluku. Pored hrane, kulture, ljudi, te male sitnice su nešto što meni mnogo znači. Tu lakoću s kojom prošetaš do prodavnice u Americi ne mogu da doživim, baš kao ni da izdvojim vrijeme za prijatelje i porodicu. Boston je užurban i veliki grad, tamo se brzo živi, ljudi i mjesta su udaljeni, pa morate voziti i po 40 minuta, sat ili dva sata da biste vidjeli porodicu. Ovdje je to sve nekako lakše, koliko god da je neko zauzet uvijek se nađe vremena za porodicu i prijatelje, i to je meni neprocjenjivo”, priča Đamila.

Prema njenim riječima, nije znala mnogo o BiH i Republici Srpskoj prije nego što je upoznala supruga.

“Iako je Marko jako dobar u geografiji, ni on nije mnogo znao o Kape Verdeu, tako da smo učili jedno od drugog. Sviđa mi se priroda i generalno mislim da je ovo država koja ima šta da ponudi turistima”, smatra Đamila i dodaje da je bila i u drugim gradovima u BiH, kao što su Sarajevo i Travnik.

“U Travniku sam sa Robertom Dacešinom, koji je takođe Banjalučanin, snimila video o najboljim ćevapima. Naravno, često ističem da je hrana na Balkanu najbolja koju sam probala u životu, o čemu sam u video-zapisima na društvenim mrežama detaljnije govorila. Posebno volim pite, a najdraža mi je cicvara, i mislim da je to i zato što sam odrasla u Kape Verdeu. I tamo se mnoga jela prave s brašnom, posebno kukuruznim. Ne mogu da ne pomenem ćevape, a ako moram da biram koji su bolji, travnički ili banjalučki, odluka nije teška: ćevapi iz Banjaluke su najbolji”, kazala je Đamila.

Ova mlada djevojka kaže da je po profesiji konobar, ali teži da nastavi svoju karijeru na društvenim mrežama kao influenser i napominje da je zahvalna svima koji je prate i podržavaju njen rad.

Dodaje da ipak ne može zamisliti život, a da bar jedan ili dva mjeseca ne bude sa porodicom i prijateljima u Americi.

“Voljela bih da stvorim priliku da i moja familija dođe u Banjaluku, a moja tetka mi kaže da joj se sviđa sve što objavljujemo o životu ovdje. Želim čitavom svijetu da pokažem koliko je ova zemlja predivna. Svima koji prvi put dolaze u Banjaluku preporučujem naravno sami centar grada, osjete se pozitivne vibracije, ljudi su prijatni, znaju da uživaju u životu, posebno kada je sunčano, bašte kafića su pune. Naravno, preporučujem i dijelove bogate prirodom, kao što je Banj brdo. Volim vježbati i šetati u prirodi, a ništa se ne može porediti sa šetnjom kroz šumu i taj potpuni mir. U Banjaluci je sve pristupačno i predivno, i mislim da bolje od ovoga ne može”, objašnjava Đamila kroz osmijeh.

Napominje da nije doživjela kulturološki šok kada je prvi put došla u Srpsku, već, naprotiv, veći šok je doživjela kada se prvi put u Boston vratila iz Banjaluke jer su svi bili zauzeti, napeti i užurbani, čak i nedjeljom.

“Ovdje i ponedjeljkom, kada je radni dan, ljudi i dalje uživaju u kafi i mnogo su opušteniji. Meni je to bila velika razlika u mentalitetu. Takođe, kada sam se prvi put vratila u Boston nisam mogla da jedem američku hranu, jer sam se navikla na evropsku i balkansku hranu”, priča Đamila.

Napominje da ne želi da se još vraća u Boston i da planira ostati još koji mjesec u Banjaluci, iako Marko zbog posla mora nazad u Ameriku.

“Želim da poručim ljudima da mi se slobodno jave ako imaju neka pitanja ili žele saradnju. Želim da nastavim vrijedno da radim, nije bilo lako izgraditi moje mjesto na internetu, posebno u Bostonu, ali nikada nisam prestala da slijedim svoje želje”, priča Đamila i kroz osmijeh dodaje da uči srpski jezik, ali joj najveći problem predstavljaju padeži.

“Iako je srpski težak jezik – neću odustati, a sviđa mi se što u srpskom možete pisati onako kako govorite. Zato ja bez problema mogu pisati na srpskom, jedino još ne vidim razliku između slova ć i č, to još nisam savladala”, priča Đamila i dodaje da Marko i ona definitivno vide sebe kako u budućnosti odgajaju djecu u Banjaluci.

“Vidimo sebe kako odgajamo djecu ovdje, ali smo se usaglasili da ćemo se prvo posvetiti karijerama i iskoristiti priliku da putujemo svijetom. Mislim da bih se osjećala sigurnije da mi djeca odrastaju u Banjaluci, jer je bezbjednije u poređenju s Amerikom”, zaključila je Đamila.