Poznati interpretator modernog sevdaha Božo Vrećo uskoro izdaje sedmi studijski album pod nazivom “Sevdahology”. Riječ je o kantautorskom projektu na kojem je tekstove i muziku za sve numere, osim tradicionala, odradio sam.

Tri pjesme koje su najavile album su “Po ladu po zaladu”, “Čemerika” i “Jovan”, a CD izdanje i vinil albuma se očekuju u februaru, te kako sam Vrećo kaže, donose potpuno filmsku avangardnu i epopejnu priču.

Iako samouk i po zanimanju magistar arheologije, Vrećo se etablirao kao simbol sevdalinke, koji kroz novi nosač zvuka istražuje iskonske teme, metamorfozu, mistiku i tragediju čežnje, bola i pripadanja voljenom biću.

Više o albumu “Sevdahology”, kantautorskom radu i sevdalinki u savremenom svijetu Božo Vrećo je govorio u intervjuu za “Nezavisne”.

NN: Vaš sedmi studijski album “Sevdahology” uskoro dolazi pred publiku. Kojim kriterijumom ste se vodili pri stvaranju ovog albuma?

VREĆO: Vodio sam se kao i uvijek odvažnim i hipersenzitivnim srcem koje uvijek zna pravi put. Odabirao sam suradnike vođen time da su to ljudi i muzičari od povjerenja i oni koje iznimno volim i poštujem, a sa druge strane da su to kompozicije koje su s jedne strane tradicionalna forma najčešće tekstualno, a aranžmanski emotivna harmonija i potpuna katarza. Raspisao sam za gudače njihove dionice i bilo je fenomenalno čuti sve ono što je nekoć bilo samo u mojoj glavi, čuti kako se razvija i poprima obrise albuma i sve te pulsacije, ritmičnosti i vibracije koje u vama bude osjećaj bliskosti i povezanosti sa suštinom. Povratak je to iskonu i mojim prošlim životima, pa je album tako i koncipiran, nadahnjujući, oslobađajući i ljekovit.

NN: Naziv novog albuma je jako zanimljiv. Može li sevdalinka da se posmatra kao nauka, da li je naziv “Sevdahology” skovan u tom duhu?

VREĆO: Kumovao sam tom nazivu “Sevdahology” jer od ovog trenutka izlaska albuma taj izraz postaje sinonim vrednoće u naučnom domenu jednog takvog fenomena u muzičkom oblikovanju i doprinosu. Sevdah i “Sevdahology” – nauka o duši koja poje, koja voli i tuguje, koja rida, koja boluje i opet se iznova rađa poput žar-ptice iz naših nemoći i svemoći.

NN: Imate li gostujuće izvođače na predstojećem albumu, kako ste zadovoljni krajnjim rezultatima?

VREĆO: Neka od sjajnih imena su dakako Itamar Borochov – jedna od najboljih džez truba današnjice, Ibrahim Babayev sa tarom, Serçan Halili Kemençe, Miroslav Tadić – gitara, Matija Dedić – piano, gudači “Camerata” i mnogi drugi koji su svaki moj uzdah prepoznali i svaku moju riječ obojili zvukom onako kako sam i očekivao i sigurno još i više od toga.

NN: Prošli album “Lachrimae” je iznjedrio kultne pjesme poput “Oj, jesenske duge noći”, “Što te nema” i “Emine” u novom ruhu. Možemo li nešto slično da očekujemo od novog nosača zvuka?

VREĆO: Dakako, najveći akcenat je na pjesmama koje tek dolaze kao favoriti, “Ibadullah” (Božiji ljudi), “U mome naručju”, “Omer i Merima” svakako će doživjeti svoju ekranizaciju i silno vjerujem postati i zvučni zapis za neki od filmova, jer naprosto dok ih slušate vizualizirate scene u kojima se sučeljava mitološko i nadnaravno sa onim pulsirajuće realnim i opipljivim. Spoj nečega božanski nedokučivog i ljudski ranjivog i tragičnog u svakom tonu i melizmu je bila i vodilja i Arijadnina nit.

NN: Za “Jovana” ste pisali tekst, kao i aranžman i muziku, koji ste odradili sa Brankom Vučetinom. Koje su prednosti i nedostaci kada sami radite i “iza scene”, zbog čega ste odabrali taj pristup?

VREĆO: Prava je to revolucija, stotinu koraka unaprijed – upravo to i jeste kreiranje sopstvene autorske muzike i novog karasevdaha koji je u svima nama. Onog koji živimo i osjećamo svaki dan. Od “Lejlije” naovamo napisao sam pa sigurno preko 40 pjesama i već i sam način komponovanja i zapisivanja je prepoznatljiv i karakteriše moj autentičan izričaj, tako da je to nešto što se od mene svaki put drugačije i nadahnutije i očekuje.

NN: Sevdalinka je nedavno uvrštena na UNESCO listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Koliko taj podatak govori o muzičkom i kulturnom blagu koje naše podneblje gaji?

VREĆO: Govori i o konstantnom revolucionarnom pristupu koji vodim, živim i dišem, jer je posmatram iz svog ugla, neko drugi će to sažeti iz svog, no ono što mene zanima jeste put i slijed sevdaha danas, kako stvoriti i ovjekovječiti nešto lično i “naše zajedničko” na taj način da ima impuls prošlosti i istovremeno trenutka koji živimo. Da bude svojevrstan vremeplov stradanja i iskaz istinite ispovijesti ljubavi.

NN: Sa sevdalinkom ste proputovali čitav svijet. Kakve su Vaše impresije, kako strana publika reaguje na našu pjesmu iako često ne zna riječi, može li u istoj mjeri da osjeti, da proživi emociju i da pojmi značaj koji sevdalinka ima?

VREĆO: I te kako može i osjeća, to je stvar energije, emocija, ranjivosti, osnaženosti, vaše istine i iskrenosti, davanja i predavanja pred tom publikom širom svijeta i na svim kontinentima. Svi koji dođu na moje koncerte su preslika mene samog i moje zrcalo, jedan organizam koji isto diše, voli i osjeća. Često samo zamišljaju tu tragičnu epopejnu baladu ukoliko ne poznaju jezik, oni sami pronalaze sebe unutar tih pjesama i samo tek osjećajući tu tugobu i melanholiju, čežnju, bol i nadu, opisuju ljubav na svekolike načine i to je ta magija stvaranja, te obožene muzike koja nas povezuje. To i jeste doticaj sa Božanskim korijenom u nama koji mantrično izrasta u nama. To čudesno stablo spoznaje ko smo i koliko tek možemo biti ukoliko se prepustimo SEBI.

NN: Vaš prvi dokumentarni film “Maldita” u španskoj produkciji i režiji Kanaki filma osvojio je prestižnu “Goya” nagradu kao najbolji dokumentarni film festivala. Hoćete li nastaviti dalje sa filmskim stvaralaštvom, imate li planove u tom domenu?

VREĆO: Radit ću sigurno na poljima baleta, opere, pa vjerujem i doku filma jer umjetnost koju stvaram i živim sveprisutna je i sveobuhvatna pa kao takva i daje širinu, dubinu i smisao. Daje neiscrpnu ljubav, što je pokretač svega i najvažnije.