Bijeli potok. Mjesto bola, patnje, stradanja…83 godina kasnije, ovdje još samo cvrkut ptica razbija tišinu, koja je u selima od Ponira do Lipovca sve glasnija. Nikada se od tog krvavog Vaskrsa četrdeset i druge, Bijeli potok oporavio nije. Tako priču počinje Branko Milinković, pripovjedajući nam šta se to u Bijelom potoku u stvari desilo.  

Ustaše su na drugi dan pravoslavnog Vaskrsa, 5. aprila 1942. godine, mučki ubile 54 mještanina banjalučkog naselja Bijeli Potok, a najviše su stradale porodice Vujasinović, Bogojević, Milinković, Ćurlić i Adamović.

Prema Milinkovićevim riječima, ustaše su tog dana prvo došle do porodice Vujasinović, koju su ubili bez ispaljenog metka, poslije su ubili i Bogojeviće, a onda Milinkoviće, njih 31.

-Mom bratu od godinu dana su odsjekli glavu. Šta je dijete bilo krivo? Ovdje mi je zaklana sestra od 20 godina koja je molila ustašu da je ne ubije, ali on je uzeo pušku i udario je kundakom u prsa. Ona je pala i ustaša ju je zaklao”, prisjeća se Milinković.

Ovdje su, naveo je on, stradali civili, žene i djeca, a zločin su počinile njihove komšije Hrvati iz naselja Debeljaci koji su bili u ustašama.

-Nakon pokolja ustaše su bombardovale Bijeli Potok kako bi uništile sve tragove zločina i ubile eventualno preživjele Srbe. I danas u selu Adamovići na ulazu u Bijeli Potok ostale su dvije neeksplodirane bombe iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Milinković.

55 imena upisano je na spomen obilježju, podignutom u čast žrtvama ustaškog terora u selima podno Ponira pa sve do Lipovca, zbori Branko. Zahvalan je kaže do neba svima koji su pomogli da se tragedija u Bijelom potoku nikada ne zaboravi

Odlazimo do spomen sobe, koja se nalazi samo par stotina metara od spomen obilježja u Bijelom potoku.  Ona je pravi mali arhiv dešavanja tog krvavog vaskrsa četrdeset I druge, I ujedno spomenik neviđenoj žrtvi Branka Milinkovića i nekoliko pojedinaca okupljenih u udurženje Bijeli potok koji su dali sve od sebe da se ovaj zloočin otrgne od zaborava 

I ovog ponedjeljka prisjetićemo se stravičnog zločina u Bijelom potoku. Poziva Branko sve ljude dobre volje da dođu, da vide, da saznaju nešto više o zloćinu o kojem se dugo, baš dugo ćutalo. 

I to je danas Bijeli potok. Mjesto bola, patnje, stradanja. 83 godine kasnije ovdje još samo cvrkut ptica razbija tišinu, koja je  iz dana u dan, iz godine u godinu, sve glasnija.