Osoba sam sa 80 odsto invaliditeta, prošlo je nekoliko godina otkako sam izgubila sluh i znam da nikada više neću biti ona Lejla koja sam bila, ali mi je ova nova Lejla pokazala da ja mogu, želim i hoću da se borim u životu.

Riječi su ovo mlade Banjalučanke Lejle Ibrekić, koja je 2016. godine zbog loše liječene upale uha ostala bez sluha, zbog čega su joj ugrađeni implanti.

“Rođena sam sasvim normalno kao i ostala djeca sve do 2015/16. godine, kada se cijeli moj svijet okrenuo naopako. Doktor opšte prakse je zakazao, i umjesto da se sanira upala uha – stanje se pogoršalo”, kazala je Ibrekićeva, dodajući da joj je oštećen osmi kranijalni nerv.

Kako je u razgovoru za “Nezavisne novine” istakla, nakon završene Ugostiteljske škole pokušala je upisati predškolsko obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, ali nije uspjela, zbog čega je upisala i završila Poljoprivredni fakultet u Banjaluci.

Dodala je da još nije pronašla posao u struci, te da joj glavni prihod predstavlja prodaja ručno rađenog nakita.

“Kada sam završila fakultet bila sam u fazi da skoro ništa ne čujem na jedno uho, a što se drugog tiče – tu mi je ostalo jako malo sluha. Pokušala sam pripravnički uraditi u Banjaluci, ali niko nije želio da me primi. Tada sam svoju sreću okušala na drugom mjestu, van Banjaluke. Pokušala sam se zaposliti i u drugim strukama. Radila sam nekad i na svoju štetu, fizički teške poslove”, navela je Ibrekićeva, dodajući da osim problema sa sluhom povremeno pati i od vrtoglavica.

Najveća podrška u životu joj je, kako ističe, uvijek bila porodica, ali joj je u borbi sa invaliditetom pomogla, kako sama kaže, armija dobrih ljudi.

“Kad sam ostala potpuno bez sluha samo porodica i nekoliko prijatelja nisu mi okrenuli leđa. Mnogi takozvani prijatelji su se prestali družiti sa mnom zbog sluha. Osjećala sam se odbačeno, tužno i obeshrabreno. Ja sam za svoje aparate morala izdvojiti 64.000 KM, a gdje je oporavak, rehabilitacija, a pritom moji roditelji su nezaposleni. Nisu mogli da mi to pruže. Ja nisam jedinica, nas smo tri sestre. Da nije bilo armije dobrih ljudi koji me znaju i znaju za moj slučaj – ja ne bih mogla iznijeti ovu bitku i pobjedu”, rekla je Ibrekićeva, ističući da joj je ideju da se bavi izradom nakita dala najmlađa sestra.

“Ako već neko želi da mi pomogne neka to bude zbog mog truda i rada, jer želim raditi, želim biti dio zajednice i društva, da se od mene ne okreće glava. Nisam ništa drugačija od drugih samo što na glavi i u glavi imam implantate”, kazala je Ibrekićeva.

Dodala je da od prodaje nakita trenutno sebi kupuje lijekove.

“Ostatak ostavljam da živim i preživim. Imam određena sredstva koja primam, ali smatram da to ne može pokriti moje lijekove, ne može pokriti potrebe osobe s invaliditetom”, navela je Ibrekićeva, dodajući da je sigurna da ima još ljudi koji su u njenoj situaciji.

“Mi smo svi ljudi i ponašajmo se u skladu sa ljudskim vrijednostima. Ako ja imam dušu – imaš je i ti. Nisi ništa više vrijedan od osobe koja nosi bilo kakvo pomagalo ili dodatak”, kazala je ova hrabra djevojka, dodajući da i dalje želi da radi s djecom, ali da će naravno nastaviti praviti nakit.

Svoj nakit predstaviće u subotu, 23. marta, u Domu omladine Banjaluka na sajmu kreativaca “OpenFair”.