Već skoro deceniju Mira Komljen iz Banjaluke je hranitelj Draganu i Daliboru, dječacima sa Daunovim sindromom, koji su joj, kako kaže, pokazali da je ljubav u malim stvarima i svakodnevnim zagrljajima.

“Srele se dvije potrebe”

Priča Mire Komljen počinje 2016. godine, u trenutku kada su se, kako sama kaže, “srele dvije potrebe”: njena da pronađe posao i njihova da pronađu porodicu.

“Ja imam troje svoje djece, suprug mi je preminuo, djeca su odrasla i ja sam tražila posao. S druge strane, oni su tražili porodicu. I tako smo se našli”, priča Mira za “Nezavisne novine”.

Iako je odrasla uz majku koja se bavila hraniteljstvom, priznaje da ni sama nije bila svjesna koliko će joj ova odluka promijeniti život.

Prvi susret nije bio jednostavan

Prvi susret nije bio jednostavan. Dječaci su došli iz ustanove u Subotici, u kojoj su odrastali, i nova sredina im je bila strana.

“Bili su zbunjeni, ponašali su se drugačije, kao da su željeli da se vrate tamo gdje su bili. Nisu odmah sarađivali i mislila sam da ništa ne znaju”, prisjeća se.

Prva dva do tri mjeseca bila su najteža

Prva dva do tri mjeseca bila su, kaže, najteža.

“Nisam ih smjela ostaviti same, išli smo zajedno čak i u kupatilo. Sve mi je bilo novo i nepoznato. Ali ubrzo sam shvatila da oni mnogo toga razumiju, samo im je trebalo vrijeme da prihvate da su sada u porodici”, govori Mira.

Onda se sve promijenilo

Kada su prihvatili novu sredinu, sve se promijenilo.

Danas su Dragan i Dalibor ravnopravni članovi porodice. Uče, druže se, idu na folklor, vole muziku, pjevaju, sviraju i uživaju u svakodnevnim aktivnostima.

“Jedan svira gitaru, drugi uzme mikrofon i pjeva. Kuća nam je uvijek puna muzike i smijeha”, priča Mira.

Kaže da sa njima živi potpuno običan život – odlaze na izlete, more, u restorane i na kafu.

“Gdje god idem, vodim ih sa sobom. Oni čak vole da sjede sami za stolom, to im je poseban doživljaj”, dodaje kroz osmijeh.

Ljubav koju svakodnevno dijele

Ipak, ono što ovu priču čini posebnom jeste ljubav koju svakodnevno dijele.

“Koliko sam ja njih učila, toliko su oni mene naučili. Naučili su me da se radujem sitnicama, da ne pričam o ružnim stvarima, nego samo o lijepim”, kaže Mira.

Posebno je dirne njihova pažnja…

“Nikada nisu otišli na spavanje a da me nisu zagrlili i poljubili. Kažu: ‘Laku noć, mamice, lijepo sanjaj’. Oni su mene poljubili više nego sva moja djeca zajedno”, kazala je Mira, dodajući da dječaci danas imaju 17 godina, ali je i dalje zovu “mamice”.

Ističe i njihovu skromnost, koja je, kako kaže, danas rijetka.

“Kad ih neko pita šta žele, oni kažu čips i kolu, a upravo su to poželjeli da im donese Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, kad nam je dolazio u posjetu. Kad im predložim da kupimo novu košulju, kažu: ‘Ne treba, imamo u ormaru’. Ta njihova jednostavnost me uvijek iznova oduševi”, priča ona.

“Majka godine”

Upravo zbog takve posvećenosti, ove godine joj je dodijeljena titula “Majka godine”, koja je prvi put ustanovljena u Banjaluci, a Mira je njena prva dobitnica.

“Ta nagrada me iskreno obradovala. Smatram da je to priznanje svim majkama i hraniteljima. To je posao koji se podrazumijeva, a zapravo je pun odricanja i ljubavi”, ističe ona.

Dodaje da joj je posebno važno što se o hraniteljstvu sve više govori.

“Toliko porodica može pružiti dom djeci. Uslovi nisu nemogući, a ono najvažnije je ljubav”, naglašava.

Hraniteljske porodice

Mira ima poruku i za sve one koji o tome razmišljaju, ali se boje ili sumnjaju.

“Ako ovaj razgovor podstakne makar jednu porodicu da postane hraniteljska, ja ću biti srećna. Jer nijedno dijete ne bi trebalo da odrasta u domu ako već može imati porodicu”, poručuje ona.

Na kraju ističe da u ovom gradu postoji mnogo porodica koje mogu pružiti dom djeci.

“Toliko porodica u ovom gradu može se time baviti. Nijedno dijete ne bi trebalo da bude u domu. Uslove koje zakon propisuje zadovoljava skoro svako. Ono što ne piše ni u jednom pravilniku je ono što je najvažnije – samo je potrebna ljubav. Baš je samo potrebna ljubav”, zaključuje Mira.