Pametan uči na tuđim greškama, stara je narodna poslovica koja danas dobija posebnu težinu u svjetlu sve većih ekonomskih potresa, jer upozorenja iz prethodnih kriza ostaju ignorisana, iako se njihovi obrasci ponavljaju u globalnim razmjerama.

Svjetska ekonomija danas je ušla u fazu u kojoj se više ne može govoriti o klasičnim usporavanjima, već o dubokim poremećajima koji istovremeno pogađaju energiju, hranu, finansije, industriju i globalne lance snabdijevanja. Iako zvanične međunarodne institucije i dalje ne proglašavaju globalnu recesiju, sve projekcije ukazuju na to da je na horizontu velika globalna oluja, tornado koji bi mogao razoriti ekonomske temelje velikog broja zemalja.
Gas, agrar i hrana

U centru ovih procesa nalaze se ratna dešavanja na Bliskom istoku, koja su iz regionalnog konflikta prerasla u faktor globalnog ekonomskog značaja. Njegove posljedice više nisu ograničene na bezbjednosnu sferu, već direktno utiču na energetske tokove, cijene sirovina i stabilnost međunarodnog finansijskog sistema.

Ključna tačka tog sistema postao je Ormuski moreuz, kroz koji prolazi između 18 i 20 miliona barela nafte dnevno, odnosno oko petine svjetske trgovine naftom i gotovo trećina globalnog LNG prometa. Svaki poremećaj u ovom uskom prolazu ima direktne i brze posljedice na svjetsko energetsko tržište. Čak i djelimično usporavanje protoka dovelo je do naglih skokova cijena, uključujući i probijanje nivoa od 100 dolara po barelu nafte. Međutim, suština problema nije samo u cijeni sirove nafte, već u činjenici da je globalna energetska bezbjednost postala direktno zavisna od vojnih i političkih odluka.

Posebno važan segment krize odnosi se i na tečni prirodni gas. Katar, kao jedan od najvećih svjetskih izvoznika LNG-a, ključan je za snabdijevanje Evrope i Azije. Svaki poremećaj u ovom lancu direktno se prenosi na cijene električne energije, industrijsku proizvodnju i ukupne troškove ekonomije. Ovaj energetski šok dalje se prenosi na globalnu poljoprivredu, koja je u ovoj krizi jedan od najosjetljivijih sektora svjetske ekonomije. Gas, kao ključna sirovina za proizvodnju azotnih đubriva, direktno povezuje energetsko tržište sa proizvodnjom hrane, što znači da se svaka promjena u cijeni energenata trenutno preliva i na poljoprivredu.

Već sada su cijene đubriva na globalnom nivou porasle između 60 i 80 odsto u odnosu na pretkrizni period, dok su troškovi transporta hrane i sirovina dodatno povećani zbog rasta cijena goriva i pojačanih rizika u međunarodnom brodarstvu. Poljoprivredni sektor, koji u većini zemalja funkcioniše sa relativno niskim profitnim marginama, posebno je, prema ocjenama analitičara, osjetljiv na ove poremećaje.

Procjene međunarodnih organizacija ukazuju na to da bi globalni poljoprivredni prinosi mogli pasti između pet i deset odsto u scenariju produžene energetske i geopolitičke krize. Takav pad proizvodnje, u kombinaciji sa rastom troškova, mogao bi izazvati novi talas poskupljenja hrane od više od 20 odsto na globalnom nivou.
To bi imalo direktne socijalne i političke posljedice, posebno u zemljama koje zavise od uvoza hrane i koje nemaju kapacitet da apsorbuju nagle skokove cijena osnovnih životnih namirnica. Ujedinjene nacije već upozoravaju da bi produžena kriza u Ormuskom moreuzu mogla dovesti do globalnog poremećaja u lancima snabdijevanja hranom, prije svega kroz ograničenje izvoza đubriva i energenata.

Bankroti i dužničke krize
Još jedan nivo globalne krize odvija se u finansijskom sistemu. U uslovima geopolitičke nestabilnosti dolazi do jačanja dolara kao sigurnog utočišta, ali istovremeno i do povećanja pritiska na zemlje koje imaju visoke nivoe zaduženosti u toj valuti. Više od 60 odsto globalnog duga denominovano je u dolarima, što znači da svaka promjena monetarnih uslova u SAD ima globalni efekat. Stoga će se zemlje u razvoju sve više suočavati sa velikim izazovima refinansiranja dugova, dok će visoke kamatne stope dodatno ograničiti pristup kapitalu. To će povećati i rizik od dužničkih kriza.

Istorijski posmatrano, kombinacija skupih energenata, relativno jakog dolara i visokih kamata često je prethodila velikim globalnim krizama, uključujući azijsku finansijsku krizu 1997. godine i dužničke krize u Latinskoj Americi tokom osamdesetih godina. Današnji kontekst je dodatno složen jer globalni dug prelazi 300 biliona dolara, što sistem čini izuzetno osjetljivim na svaki novi šok.

Industrijski sektor, posebno u Evropi, već trpi posljedice energetske nestabilnosti. Smanjena dostupnost energenata dovela je do pada industrijske proizvodnje u ključnim sektorima, uključujući hemijsku industriju, metalurgiju i automobilsku proizvodnju. Visoki troškovi energije dovode do gubitka konkurentnosti i postepenog premještanja proizvodnih kapaciteta van Evrope. Primjera radi, od januara do marta u Njemačkoj je gotovo pet hiljada preduzeća proglasilo bankrot, uglavnom u građevinarstvu i maloprodaji.

Hronična inflacija
Transportni sektor dodatno pojačava pritisak na svjetsku ekonomiju. Povećani rizici u pomorskim rutama doveli su do rasta premija osiguranja i povećanja troškova transporta između 15 i 25 odsto, što se direktno prenijelo na krajnje cijene proizvoda i dodatno podstaklo inflatorne pritiske. Inflacija predstavlja jedan od ključnih dugoročnih faktora globalne nestabilnosti. Iako se formalno smanjila u odnosu na vrhunac iz 2022. godine, njen kumulativni efekat ostaje snažan, jer su cijene stabilizovane na višem nivou, što znači da je kupovna moć novca trajno smanjena. Ona u ovom kontekstu ne djeluje kao kratkoročni šok, već kao kontinuiran proces koji postepeno umanjuje vrijednost novca. To se najjasnije vidi kroz činjenicu da se sa 100 dolara danas kupuje znatno manje nego prije nekoliko godina. Ovaj gubitak kupovne moći posebno pogađa stanovništvo sa fiksnim prihodima, penzionere i srednju klasu.

Centralne banke pokušavaju da kontrolišu inflaciju visokim kamatnim stopama, ali ta politika istovremeno usporava investicije i kreditnu aktivnost, što dodatno smanjuje ekonomski rast. U tom kontekstu Međunarodni monetarni fond korigovao je prognozu rasta BDP-a Evropske unije sa 1,4 odsto na 1,1 odsto u 2026. godini. Istovremeno MMF predviđa usporavanje ekonomskog rasta u SAD, uz postepeno slabljenje dolara u srednjem roku, iako on zadržava svoju dominantnu globalnu ulogu.

Bijeg od neizbježnog
Evropa se u ovom sistemu pojavljuje kao najosjetljivija tačka. Njena ekonomska pozicija direktno zavisi od energetske stabilnosti, industrijske konkurentnosti i unutrašnje političke kohezije. Evropa se već nalazi u zoni strukturno niskog rasta, koji u osnovnim scenarijima iznosi oko jedan odsto, što je daleko ispod nivoa potrebnog za održavanje socijalne i fiskalne stabilnosti.

Ekonomisti upozoravaju da se Evropa približava stanju u kojem je recesija realna sistemska prijetnja. Već sada industrijska proizvodnja u pojedinim članicama bilježi pad između dva i četiri odsto, dok su troškovi energije u prosjeku između 40 i 70 odsto viši nego u periodu prije energetske krize.

Javni dug u razvijenim evropskim državama već prelazi 100 odsto BDP-a, dok troškovi kamata u nekim slučajevima dostižu i 10 do 15 odsto ukupnih budžetskih rashoda, što značajno ograničava prostor za fiskalnu politiku.
Sve više analitičara upozorava na to da bi Evropa mogla ući u fazu dužničke krize drugog talasa, koja ne bi došla naglo, već kroz postepeno slabljenje finansijske stabilnosti više država istovremeno.

Sve ove pojave zajedno ukazuju na to da svijet više ne funkcioniše u okviru predvidivog ekonomskog ciklusa, već u uslovima trajne nestabilnosti. Ključno pitanje više nije da li svjetska ekonomija ulazi u krizu, već kakav oblik te krize poprima – da li će ona biti privremena ili predstavljati dugoročnu transformaciju globalnog ekonomskog poretka.

U svakom slučaju svijet ulazi u prelaznu fazu u kojoj su šokovi postali pravilo, a stabilnost izuzetak, dok se ekonomska budućnost sve više određuje u prostoru između energije, finansija i geopolitičke moći.
U savremenim raspravama o globalnoj ekonomiji posebnu težinu imaju stavovi nekoliko vodećih ekonomista i institucionalnih analitičara koji već godinama upozoravaju na to da svijet ulazi u period duboke strukturne nestabilnosti. Njihove procjene se razlikuju u pristupu, ali se u suštini poklapaju u jednoj tački – da je klasični model stabilnog ekonomskog rasta sve manje održiv.

Crveni alarmi
Generalna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva, jedna od najvažnijih figura globalne ekonomske politike, nedavno je ponovo upozorila na to da se svjetska ekonomija nalazi u periodu koji se više ne može opisati kao stabilan rast, već kao epoha pojačane neizvjesnosti. Prema njenim upozorenjima, globalni sistem ulazi u fazu niskog i neravnomjernog rasta, u kojoj različite regije svijeta više ne rastu sinhronizovano, već se razvijaju u sve izraženijim razlikama i neravnotežama. Kako je istakla, geopolitičke tenzije postale su ključni faktor koji direktno utiče na ekonomske tokove, kao i da se svijet suočava sa sve učestalijim šokovima ponude, prije svega u sektorima energije i hrane. U takvom okruženju, kako upozorava Georgieva, globalna ekonomija više ne funkcioniše u stabilnom ciklusu rasta, već u “trzajnom” modelu, u kojem kratki periodi oporavka bivaju prekidani novim krizama.

Pesimistične prognoze iznio je i ekonomista Nurijel Rubini, jedan od najpoznatijih globalnih analitičara kriznih ciklusa. Njegova reputacija se učvrstila nakon što je među prvima predvidio finansijsku krizu 2008. godine. I on već duže vrijeme upozorava na to da je svijet ušao u eru permanentne krize, u kojoj se ekonomska nestabilnost više ne može posmatrati kao izuzetak, već kao trajno stanje sistema. Prema njegovoj analizi, kombinacija visokog globalnog duga, geopolitičkih sukoba i inflatornih pritisaka stvara uslove za seriju uzastopnih finansijskih šokova. Rubini posebno naglašava da rizik više nije koncentrisan u jednoj velikoj globalnoj krizi, već u nizu međusobno povezanih potresa koji se mogu prelivati iz jedne ekonomije u drugu.

U tom kontekstu on upozorava na mogućnost dužničkih kriza u zemljama u razvoju, nestabilnost bankarskih sistema u pojedinim regijama, kao i na scenario globalne recesije koja bi se odvijala u talasima.

Slično mišljenje ima i profesor na Harvard univerzitetu, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za javni dug i finansijske krize Kenet Rogof. On smatra da se svjetska ekonomija nalazi na kraju dugoročnog dužničkog ciklusa koji više nije održiv u postojećem obliku.

Prema njegovim procjenama, visoki nivoi globalnog zaduživanja, u kombinaciji sa visokim kamatnim stopama, stvorili su uslove za “tihu dužničku krizu”. Njegov ključni zaključak je da globalni ekonomski sistem ulazi u fazu dugoročno usporenog rasta, uz istovremeno povećanje učestalosti ekonomskih korekcija i finansijskih potresa koji postaju strukturna, a ne privremena pojava.

Evropska ekonomija sve više pokazuje znake zamora, a novi talas geopolitičkih i energetskih potresa dodatno pojačava neizvjesnost. Prema pisanju “Fajnenšel tajmsa”, privreda EU već se nalazi u stanju anemije. U takvom spletu okolnosti postaje sve jasnije da vojna potrošnja sama po sebi ne može biti spas za evropsku ekonomiju. Naprotiv, kako ističu stručnjaci, bez dubljih strukturnih promjena sadašnja anemija će se pretvoriti u dugotrajnu stagnaciju.