Bosna i Hercegovina napravila je pravo čudo plasiravši se na Svjetsko prvenstvo pobjedom nad Italijom u finalu baraža. Jedan od ključnih ljudi iza tog uspjeha bio je Sergej Barbarez, nekadašnji vrhunski fudbaler koji je na klupi reprezentacije započeo svoju trenersku karijeru.

Time nije ispunio samo snove navijača širom zemlje, već i vlastite ambicije.

Težak životni put i početak karijere

Njegov životni put nije bio jednostavan.

Morao je prolaziti kroz brojne izazove od mladalačke ljubavi prema atletici, preko teškog perioda rata u Bosni i Hercegovini, pa sve do odlaska u Njemačku gdje je izgradio ime i karijeru.

Barbarez je odrastao u porodici miješanog porijekla.

Otac Ljubo, Srbin, bio je poznat kao lokalni fudbaler, dok mu je majka imala hrvatske i bošnjačke korijene i bavila se rukometom.

Atletika kao prva ljubav

Zanimljivo je da mnogi nisu znali da je u mladosti bio posebno vezan za atletiku, o čemu je i sam kasnije govorio.

“Volio sam atletiku, moja specijalnost je bila trka na 400 metara. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo lako pronaći obuću za ove sportove. Drugačije je s fudbalom. Trener je izbacio kutiju nekih starih kopački i rekao ‘pronađi par’. To je izgledalo jednostavno”, pričao je jednom prilikom Barbarez.

Rat, odlazak u Njemačku i nova šansa

On je, usljed ratnih dešavanja, svoju šansu pronašao u Njemačkoj, gdje je napravio prve ozbiljne fudbalske korake i kasnije izgradio zavidnu karijeru.

Religija i nacionalnost nikada nisu igrali glavnu ulogu u njegovom životu.

“Moj san u to vrijeme je bio profesionalni ugovor s Veležom. Sve se srušilo dvije godine kasnije. Na zimu 1991. moj otac je predložio da posjetim ujaka u Hanoveru. Rat je već bjesnio u Sloveniji i Hrvatskoj. Moj tata je smatrao da ne bismo bili sigurni u Mostaru, a u isto vrijeme bio je uvjeren da rat neće dugo trajati. Nadao se da ću se vratiti kući već za dvije sedmice. Nekoliko sedmica brzo su postali mjeseci i na kraju 22 godine. Danas se može reći da je moj otac ispravno postupio. Da nisam otišao u Njemačku, otišao bih u rat. Osim činjenice da su ratovi uvijek besmisleni, postavlja se pitanje za koga ili protiv čega? Moja majka je iz braka Hrvata i Bošnjaka, otac mi je bio Srbin. Religija i nacionalnost nikada nisu igrali glavnu ulogu u mojoj porodici”.

Od debija do selektora i heroja nacije

Zbog prijetnji majki, on je samo osam godina igrao za reprezentaciju.

“Dvaput je skoro nestala. Pokušali su da je kidnapuju, a zatim ubiju. Imali smo kontakte s nekim ljudima koji bi to mogli da spreče. Rekao sam da ću igrati za svoju zemlju samo kada moja majka bude sigurna. Jednog dana politika je intervenisala i garantovala sigurnost mojoj porodici. Naravno, iako to nije značilo 100 posto, to obećanje mi je dalo određeni unutarnji mir. Tako sam 14. maja 1998. godine kao 26-godišnjak upisao debi za reprezentaciju. Izgubili smo u Kordobi od Argentine 5:0”.

Prvi trenerski angažman mu je upravo klupa Bosne i Hercegovine, uspio je da ostvari svoje snove, nacija ga doživljava kao heroja, a tek slijedi ono pravo – Svjetsko prvenstvo.

Podsjećamo, “zmajevi” su nakon penala u finalu baraža  u Zenici eliminisali četvorostrukog šampiona svijeta Italiju i postali jedan od 48 učesnika završnog planetarnog takmičenja.