Kosovo i Metohija. Podjednako moćno zvuči i Kosmet, a baš tu, u vrtlogu nedaća koje su zadesile srpski narod na tom svetom srpskom mjestu, podignut je jedan centar u kojem smijeh odjekuje i gdje se lica ozare na sam pomen Republike Srpske. Zašto? Zato što ga je izgradila humanost s ove strane Drine, a u znak zahvalnosti zove se “Podrži me – 9. januar”.Centar “Podrži me – 9. januar” sagrađen je u Kosovskoj Mitrovici. U njenom sjevernom dijelu i od prvih dana je sigurna luka za osobe sa poteškoćama u razvoju, različitih dijagnoza i potreba, ali i za njihove roditelje. Centar je, kako punog srca kažu, njihova svetinja. Adresa na kojoj nema razlika. Broj na koji su svi dobrodošli, ali koji jedino pomaže narod Republike Srpske.

– Hvala Gospodu Bogu da smo imali tu sreću da smo došli do Odbora za pomoć i Milorada Arlova. Nemam pravih reči. Jedina pomoć nam je Srpska i Odbor. Reč hvala je mala za sve što je Republika Srpska uradila za ovaj narod, za ovu najtežu kategoriju – za decu i odrasle sa smetnjama u razvoju. Ne postoje reči. Ja sam majka deteta sa autizmom i mogu slobodno da kažem da koliko centar znači deci dva puta više znači roditeljima – posvjedočila je to za “Glas” rukovodilac Centra Ivana Rakić.

Srpska je, reče uz dubok uzdah, u njihovim srcima, a centar ne nosi uzalud i oznaku “9. januar”.

– Hteli smo nekako da stavimo to obeležje. Da je i naš rođendan 9. januar kao i vama u Republici Srpskoj. Da nas nešto vezuje i na taj način sa Srpskom. Tu smo svake godine kod vas. Ovo je velika pomoć. Najteže je roditelju koji ima dete sa smetnjama u razvoju. Ne mogu da vam opišem kako te majke žive, koliko su te porodice ugrožene. Dnevni centar je mnogo pomogao i deci i majkama, porodicama. Socijalizacija je najbitnija. Kada ih spojimo zajedno, to je neverovatno. Nema veće sreće neko kada se sretnu – riječi su Rakićeve.

Ovaj Centar je najveći projekat koji je realizovan posredstvom banjalučkog Odbora za pomoć Srbima na Kosovu i Metohiji. Izgradnja i opremanje dokaz su humanosti građana, institucija i organizacija Republike Srpske.

Posla još ima. Vrata Centra su otvorena tek po nekoliko časova dnevno, jer zbog nedostatka novca ne mogu da organizuju cjelodnevna druženja. Izostaju i zajedničke uspomene, kao da život nije od starta bio krajnje nemilosrdan prema njima.

 

Ali… Čudna je to, kako kažu, sorta ljudi. Njima za sreću stvarno malo treba, a ti osmijesi vrijede kao suvo zlato.

– Zahvaljujući vama iz Republike Srpske, braći i sestrama, imamo udruženje i Centar. Meni, kao roditelju, mnogo znači. Kao i drugim roditeljima jer tu imamo boravak za decu kakvog nema na Kosovu. Samo kod nas u Mitrovici. On i deci znači mnogo, tu se druže i tu se ne gleda nacija. Svi smo jednaki. Da nemamo Centra i vas iz Srpske mi, nažalost, našu decu ne bismo mogli nigde da vodimo. Crkvu ste nam napravili za našu decu. To je kao da ste nam napravili svetinju na Kosovu i Metohiji, jer to je svetinja za njih. Opustili su se i uživaju u druženjima. To pričam iz srca i duše kao roditelj – ispričala je za “Glas” Svetlana, majka Stefana (30), koji ima poteškoće u razvoju.

Kada dođu u Banjaluku, priča ona, osjećaju slobodu i mir.

– Imamo mir koji nam je ovde preko potreban. Hvala vam na svemu, draga naša braćo i sestre – poručila je na kraju našeg razgovora.

Svakom odlasku u Centar raduje se i jedna Marija (40) iz Zubinog Potoka. S obzirom na to da nemaju organizovan prevoz do Kosovske Mitrovice, na omiljenu adresu vozi je majka Ruža.

– Moja Marija je završila srednju i visoku školu. Ona je osoba sa blažim smetnjama u razvoju i počeli smo da idemo u Centar. Međutim, udaljeni smo od Kosovke Mitrovice nekih 25 kilometara i to je problem. Ja sam u penziji, imamo svoj auto, vozim je dva, tri puta sedmično, tamo provede oko dva, tri sata sa društvom – rekla je Ruža.

Marija se najviše druži sa svojim vršnjacima, a to nam je i sama rekla. Dok joj je majka nosila telefon, s druge strane žice čulo se i još nešto što voli – muzika.

– Voli da sluša muziku. I tamo u Centru slušaju. Jao, kako se lepo druže kada su rođendani, žurke – pričala je Ruža, a potom se čuo drugi glas.

“Halo” rekla je Marija na početku, pa nastavila razgovor.

– Dobro sam. Slušam muziku. Narodnu muziku volim, slušamo je i u Centru, ali najviše volim druženje. Voljela bih da imamo prevoz, da budemo tamo duže i da se družimo. Malo nam je tri sata. Baš volim da idem na ta druženja – rekla je Marija, vrativši telefon majki i nastavljajući da uživa u muzici. Među svoja četiri zida.

Kombi
Dnevni centar “Podrži me – 9. januar” još nije u potpunosti završen, ali ono što su naši sagovornici isticali u prvi plan jeste vozilo. Dobro bi im došao, kako su tiho, pomalo i stidljivo rekli, kombi jer bi tako lakše mogli da obiđu korisnike, ugoste u Centru te uvedu u taj njihov mali svijet pjesme i druženja.