Iskustva žena iz BiH koje su otišle u Siriji pokazuju da su radikalizacija i odlazak često bili vođeni emocijama, manipulacijom i potragom za smislom, a završili su teškim zlostavljanjem i traumama.

Ona je jedna od nešto više od desetak žena koje su se uspjele vratiti u BiH sličnih životnih izbora i sudbina, čije priče uglavnom ostaju iza statistike o stranim borcima, “džihadistima”, teroristima.

Ove žene iz BiH, koje su u periodu od 2012. godine na različite načine odlazile u Siriju tamo su uglavnom živjele na teritoriji tzv. Islamske države (ISIL), grupe koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom, a koja je teritorijalno poražena 2019. godine.

Suhejla, međutim, ističe da ona nije bila u ISIL-u, te da je njen muž bio borac Al-Nusre, grupe koja je ranije bila ogranak Al-Kaide od koje se deklarativno udaljila, mada to za nju u praksi nije činilo veliku razliku.

“Oni i dalje tretiraju žene kao otirače. U tom svijetu žena služi da kuha i rađa djecu i nema pravo na mišljenje.”

S još pet žena Suhejla, čije ime je izmijenjeno zbog zaštite privatnosti, svoju priču podijelila je s istraživačima Atlantske inicijative. Ova publikacija pruža rijedak uvid u stvarnost s kojom su se suočile žene u Siriji koje su uglavnom bile online radikalizirane i regrutirane i potragom za novim životom po povratku u Bosnu i Hercegovinu.

Nejra Veljan, jedna od autorica, kaže za RSE da su razlozi žena za odlazak bili različiti, svaka od njih ima svoju priču, “ali se u tim pričama ponavljaju slične emocije, praznine i duboka potreba da njihov život ima značenje”.

“Kod nekih žena taj put je bio vođen idealima o pravednijem društvu i duhovnoj čistoći. Druge su odlazile prateći muževe ili partnere, tražeći sigurnost kroz emocionalnu vezu. Treće su bile uvučene kroz manipulaciju i zavisnost, u kontekstu u kojem su njihova ranija iskustva nasilja, patrijarhalne kontrole ili gubitka dodatno pojačala potrebu za pripadanjem”, kaže Veljan.

Procesuiranje žena koje su odlazile u Siriju?

Bosna i Hercegovina nije procesuirala žene koje su se vratile iz Sirije jer nije bilo sumnji da su sudjelovale u borbama. Neke zemlje poput Belgije i Njemačke su to radile, a Njemačke je i osudila nekoliko žena za genocid i ratne zločine počinjene na teritoriji ISIL-a.

Odlazak na strano ratište i pridruživanje terorističkim grupama je, prema Krivičnom zakonu BiH, kažnjivo kaznama od tri mjeseca do deset godina zatvora, u ovisnosti o kvalifikacijama. Muškarci koji su se iz Sirije vraćali u BiH su procesuirani i kažnjavani kaznama od jedne do šest godina zatvora.

Prema dostupnim podacima, u Siriju je od 2012. do 2021. godine otišlo oko 260 osoba.

‘Natjerao me da gledam pogubljenje mladića’

Godina je 2013. i Suhejla, tada 27-godišnjakinja, bila je razočarana svojom rutinom i bračnim problemima. Tražila je način da to prebrodi na internetu, a naišla je na virtualne ekstremističke selefijske zajednice koje su romantizirale džihadizam.

Sirija je unutar ovih grupa bila prikazivana kao mjesto gdje se može živjeti život vođen vjerom i pobjeći od svakodnevice.

Trebalo joj je nekoliko godina da 2016. Donese odluku da ostavi dvoje djece i ode u Siriju kako bi bila s muškarcem iz Srbije, regije Sandžak, kojeg je upoznala na internetu. No, romantična slika “kalifata” raspršila se čim je stigla.

“Kad sam stigla u Siriju i sjela da razmislim, tek tada me uhvatila panika. Gdje sam? Kako sam mogla?” prisjeća se Suhejla.

Život u Siriji značio je stroga pravila i potpunu pokornost: “Nosila sam što on kaže, radila što on kaže. Tako je tamo.”

Ispričala je da je strah bio njen stalni pratilac. “Sjedila bih u podrumu, čekajući zvuk aviona… molila se Bogu da sve završi u jednom boooom.”

Umjesto obećane utopije, našla je rat, izolaciju i brutalnost. “Bilo je užasno kako su životi žena tamo bezvrijedni… čovjek može ubiti ženu i reći da ga nije slušala.”

Ipak najgori trenutak koji pamti jeste kad je muž natjerao da gleda pogubljenje muškarca.

“Natjerao me da gledam ubistvo mladića samo jer je vjerovao drukčije. Bilo je strašno. Progonilo me to”, ispričala je.

Kada je, nakon godinu dana takvog života, uspjela dobiti dozvolu muža da napusti Siriju kako bi rodila na sigurnom, uhapšena je po ulasku u Tursku.

Rođenje djeteta u zatvoru i povratak

Suhejla kaže da je odmah po dolasku u Siriju znala da stvarnost nije onakva kakvom ju je zamišljala: “Htjela sam odmah otići. Bombradovanje, nasilje… Svaki dan sam se bojala za život.”

Međutim, problem nisu stali ni nakon dolaska u Tursku. Trudna i očajna, našla se u turskom zatvoru.

“Tretirali su me kao teroristu. Porodila sam se u zatvoru vezana lisicama za krevet, sama. To je bila živa noćna mora.” U roku do nekoliko sedmica oslobođena je optužbi za terorizam i turske vlasti su je avionom deportirale u Sarajevo.

Po povratku u BiH, iznenadila ju je podrška zajednice, ali ne i institucija.

“Niko nije došao da vidi trebam li pomoć. Sve sam rješavala sama”, kaže Suhejla koja je sama tražila i načine da se oporavi. Pisanje joj je postalo terapija. Danas, nekoliko godina kasnije, kaže da želi posao, normalan život za svoju djecu.

“Treba nam više od finansijske pomoći, mentalna podrška, savjetovanje, neko da nas vodi kroz reintegraciju.” Dvoje Suhejline djece koji su ostali u BiH bili su srećni kad im se majka vratila.

“Ali trebalo je vremena da ponovno izgradimo naš odnos. Morala sam im objasniti zašto sam otišla i uvjeriti ih da sam tu da ostanem.”

Odluka da ostavi svoju djecu je, kaže, proizašla iz očaja i razočaranosti.

“To je bilo najteže što sam ikada uradila, ali… mislila sam da činim ispravnu stvar. Ali svaki dan sam se kajala što sam ih ostavila. Svaku noć sam plakala za njima.”

I uprkos tome što ju je zajednica uglavnom dobro prihvatila, Suhejla se i dalje bori sa stigmom koja prati njene prošle odluke, napominjući istraživačima da je “teško skinuti etiketu ‘povratnice'”.

“Ljudi su sumnjičavi, čak i kada to ne govore naglas. Ljudi su ljubazni, ali možete osjetiti da im je uvijek to pitanje u mislima: mogu li mi vjerovati?”