Vukovsko, selo nadomak Kupresa, nekada je brojalo gotovo četiri hiljade stanovnika. Danas, na žalost, u ovom pitomom kraju tek se na prste mogu prebrojati oni koji su ostali. Ipak, uprkos svim nedaćama, selo je opstalo, a narod se okuplja oko svoje crkve, vjerujući i nadajući se obnovi i boljem sutra.

Kako kaže jerej Marko Đurić, paroh kupreški, upravo je hram u centru okupljanja vjernika i čuvar identiteta.

– Ovaj pravoslavni hram najstariji je sakralni objekat na Kupreškoj visoravni. Podignut je 1863. godine trudom porodice Popović, svešteničke porodice koja je više od dva vijeka službovala na Kupresu. Hram je više puta rušen i paljen, ali je svaki put obnavljan. Vladika Lavrentije ga je obnavljao od 1961. do 1964. godine, a tokom posljednjeg rata ponovo je devastiran. Obnova je počela prošle godine i, Slava Bogu, dobro napreduje – rekao je jerej Đurić, izražavajući nadu da će već naredne godine hram biti osveštan.

Sličnu poruku uputio je i protođakon Dragan Radić, porijeklom iz ovog kraja, koji danas služi u Hramu Svetog Save u Beogradu.

– Mnogo sam srećan i radostan što naš narod sa ovih prostora nije zaboravio svoje korijene i djedovinu. Svake godine, na Pantelindan, sabiramo se oko naše crkve, čuvajući vjeru i tradiciju – naglasio je Radić.

Selo stradalnika

Selo Vukovsko jedno je od najstradalnijih na Kupresu u Drugom svjetskom ratu. Prema riječima Dragana Radovića, predsjednika Fondacije Zaboravljeni korijeni, u ovom kraju desili su se strašni zločini u kojima nije pošteđena ni nejaka dječija ruka.

– Najpoznatija su dva masovna stradanja. Prvo, u julu 1941. godine, kada su muškarci Srbi prevarom odvedeni pod izgovorom „radnih akcija“, a potom pohvatani i pobijeni na Borovom polju. Drugo stradanje desilo se u novembru 1942, kada su ustaše upale u selo, ubijajući i masakrirajući, ne štedeći ni djecu – podsjetio je Radović.

Nada u obnovu

Povratak duhovnog života za mnoge znači i povratak naroda. Pero Lugonja, porijeklom iz Donjeg Ravnog, zahvalan je parohu Marku Đuriću za sve što je učinio da narod Kupresa ponovo pronađe svoj oslonac.

– Dolazimo svake godine. Okupljamo se i podsjećamo ko smo, šta smo i odakle smo – rekao je Lugonja.

I mlađe generacije, poput Pere Barišića, sa ponosom se vraćaju rodnim korijenima.

– Nakon ratnih razaranja domovi su nestali, ali duše ljudi ostaju velike i jače od svake ruševine. Prelijepo je što se mlađe generacije vraćaju i ne zaboravljaju – poručio je Barišić, danas nastanjen u Banjaluci.

Pantelindanski sabor

Jedan od najradosnijih trenutaka za Vukovsko je Pantelindanski sabor, kada se narod okuplja oko hrama. Mladen Radić, koji je u selu izgradio vikendicu, ističe da je to prilika da se pokaže koliko je selo živo, iako su ga rat i migracije opustošili.

– Mi, potomci Vukovljana, svake godine obnavljamo i crkvu i zajedništvo. Ovo je već sedmi sabor, možda i najveći do sada, jer se okupilo oko hiljadu ljudi. Danas u selu ima više od 50 obnovljenih kuća i vikendica, a trudimo se da dovedemo našu djecu da znaju gdje im je djedovina – rekao je Radić.

Još nas ima

Nekada četvorohiljadno selo danas broji tek nekoliko porodica, ali zahvaljujući upornosti mještana i potomaka, Vukovsko nije zaboravljeno. Ljudi iz svih krajeva dolaze na sabor, obnavljaju svoje kuće i crkvu, i time poručuju da narod koji pamti svoje korijene ima i budućnost.

Jer, kako sami Vukovljani kažu – još nas ima na Kupreškim visovima.