Zemljotres koji je pogodio Glinu uništio je mnogima sve ono što su decenijama gradili i stvarali. Ljudi su ostali bez krova nad glavom, bez sigurnosti, bez dostojanstva. Jedan od njih je i Vlado Manojlović, čovjek koji već skoro pet godina živi u kamp kućici, u uslovima koje je teško i zamisliti, a kamoli preživjeti.

– Da, ovo je moja kuća. Srušena. Uništena. Potpuno. Sagrađena je još 1966. godine, kada smo se doselili iz Majskog Trtnika. Danas od nje nema ništa – priča Vlado, ogorčeno i bezvoljno.

Danas Vlado živi u kamp kućici. Na ljetnih 30 i više stepeni, uslovi su neizdrživi.

– Ne možete ni zamisliti kako je ovdje ljeti. Nema klime, vrućina je nesnosna. Na kraju dana, sklonim se u ovu porušenu sobu do ulice, jer se u kamp kućici ne može izdržati. Zimi je nešto bolje – tada uključim grijalicu i nekako preguram, kaže Vlado stegnutog glasa.

Njegova kuća je tokom zemljotresa potpuno uništena, više se ne može koristiti ni za skladište, a kamoli za život. Sve propada, a problem je dodatno zakomplikovan jer Vlado nema riješene imovinsko-pravne odnose. Postupak je dug i skup, a Vlado je korisnik zagarantovane minimalne naknade – jednostavno, novca nema.

– Ne može mu se dopremiti ni drvena kuća jer je prostor preuzak. Da bi mu se kuća mogla donijeti, morali bismo rušiti komšijsku. Znači, problemi se samo gomilaju – pojašnjava Branka Bakšić Mitić, zamjenica gradonačelnika Gline i suosnivačica udruženja „Ljudi za ljude“.

Vlado je podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje, jer nema nikakve imovine. Ali, kao i sve u vezi s obnovom – i taj proces traje predugo.

– Imamo u Glini ogroman broj praznih stanova u vlasništvu države. Zar nije sramota da jedan čovjek već pet godina živi u ovakvim uslovima? – pita se Branka.

Na terenu se lako uvjeriti u težinu Vladine situacije: vodu ima samo vani, WC mu je oronuo i opasan po život, a zadnjeg dijela kuće više i nema.

– Obnova Gline traje nevjerovatno dugo. Uvijek kao pozitivan primjer navodim obnovu Gunje kada je tadašnja ministrica graditeljstva Anka Mrak Taritaš prvo izgradila sve kuće, a tek onda rješavala imovinsko-pravne odnose. Ili Banjaluku nakon zemljotresa 1969. godine. Ali ovdje to nije urađeno kako treba – rezignirano zaključuje Branka, dodajući da se na području Gline najviše uradilo zahvaljujući upravo udruženju „Ljudi za ljude“.

Na kraju, ostaje samo da se nadamo da će neko, negdje, imati sluha. Iako su, kako kaže Branka, svi koji su trebali već odavno vidjeli u kakvim uslovima živi ovaj tihi, skromni čovjek. Kao da su se sve nevolje svijeta slomile upravo na njemu.

Zato, dobri ljudi – pomozimo Vladi Manojloviću da bar ostatak života provede dostojanstveno. To je minimum koji svaki čovjek zaslužuje.