Trčao sam nakon detonacije i uletio sa druge strane stanice kako bi mogao da pomognem povrijeđenima. Vidim dječka otpozadi, djeluje mi na prvu da je dobro. Prilazim mu, a on u sjedećem položaju. Blijed kao krpa, a nema obje noge, nema krvi…

Sa knedlom u grlu ovo je za Kurir ispričao taksista koji je u petak, 1. novembra nekoliko minuta prije podne zatekao na taksi stanici u Željezničkoj stanici Novi Sad, dok je čekao mušteriju. Betonska konstrukcija na ulazu u novosadsku stanicu, iz za sada nepoznatog razloga, pala je odjednom na prolaznike. Više od 80 spasilaca učestvovalo je u raščišćavanju ruševina, ispod kojih je 14 ljudi tragično nastradalo.

– Bio sam na stanici kada je došlo do tragedije. Svaki dan sam tu i cirkuliše jako puno ljudi. Tog dana u petak, bio sam ispred kola i u jednom trenutku dok sam čekao mušteriju čuo sam snažan potres – kaže taksista i nastavlja da opisuje agoniju u kojoj se našao.

– Kao da je nešto puklo. Zatreslo se tlo, mislio sam da je možda i zemljotres u pitanju. Zagluvio sam od jake detonacije. Bio sam u oblaku prašine – ispričao je.

Sagovornik je potom opisao da je u cjelokupnom bunilu tog dana uspio da reaguje.

– Pribrao sam se i počeo instiktivno da trčim ka stanici. Ostavio sam i otvorena vrata od kola, u tom trenutku nisam mislio ni o tome. Pogledao sam u stanicu i vidio da je zatrpana – kaže on i briše čelo od znoja.

– Uh. Ovako je bilo dalje. Krenuo sam da trčim na zadnji ulaz stanice kako bi iznutra pokušao da pomognem povrijeđenima. Kad sam kročio u zgradu stanice počeo sam da se sudaram sa ljudima, svi su bježali negdje. Kao da ne znaju na koju stranu da idu i gdje su krenuli – rekao je taksista.

Taksista koji godinama radi i prevozi Novosađane, kaže da je uslijedila scena od koje ne može ni da jede, ni da funkcioniše.

– Na samom izlazu iz stanice, bukvalno na vratima vidio sam dječka onako s leđa. Trčim ka njemu i nadam se da je dobro, molim se u sebi. Dolazim do njega, okrećem se i vidim… – kaže sagovornik, koji potom počinje da plače.

Briše suze i skuplja snagu da nastavi razgovor koji kida dušu.

– Blijed je kao krpa, ma kao bijeli papir, ne reaguje. Mislim, možda ne reaguje jer je u šoku od pada. A onda pogledam niže, vidim nema noge. Nema krvi, nema nijedne kapi – kaže taksista i dodaje:

– Počeo sam da trčim. Ne znam ni ja gdje. Izgubio sam razum. Htio sam da mu pomognem, ali on ne reaguje, sjedi u nekom sjedećem položaju i zaledio sam se – ispričao je taksista, piše Kurir.

Trebalo mu je nekoliko minuta da se opet pribere i dođe sebi od šoka koji je doživio ulaskom na Željezničku stanicu Novi Sad nakon nezapamćene tragedije.

– Pomogao sam drugim ljudima, a tom dječku su prišli ubrzo ljekari Hitne pomoći, ja ne znam da li je on povrijeđen ili je preživio. Ali ja sam od šoka pobjegao, grešna mi duša nisam znao kako da mu pomognem – rekao je skrivajući suze.

– Išao sam poslije da zapalim svijeću za duše tih ljudi. Ja od petka, vjerujte mi, nisam isti čovjek. Nisam. Ne spavam i ne mogu da zaspim jer imam te slike pred očima. To što sam vidio, zatekao ispod tih ruševina, to ne može da se opiše – ispričao je taksista.