Policija jedanaesti dan intenzivno traga za Alijom Balijagićem, za kojim je raspisana Interpolova poternica zbog dvostrukog ubistva u Bijelom Polju u Crnoj Gori.

Balijagić po nepristupačnom terenu vješto izmiče potjeri u kojoj, među ostalima učestvuju i specijalna antiteroristička jedinica i žandarmerija, a njegov slučaj podsjeća na slučaj Junuza Keče.

Junuz Kečo bio je najslavniji bjegunac bivše Jugoslavije.

Oko njega se ispreplela čitava mitologija tokom bijega od policije sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka – govorilo se da je on kriminalac premazan svim mastima, neuhvatljivi odmetnik, lukavi šumski čovjek i ubica sa podužim popisom žrtava, kako ga je opisao Marko Lopušina u jednoj svojoj knjizi.

U potjernici SSUP-a stoji opis plavokosog muškarca u ranim četrdesetim, kratkih brkova, visok 175 centimetara, snažan, opasan, vješt i inteligentan.

Zatvorski psiholozi su u njegov dosje zapisali da je “debil”, pisali su svojevremeno mediji u regionu.

Ali šta je prava istina o Keči, prema čijem životu čak je snimljen film “Kuduz“, po scenariju Abdulaha Sidrana? Da li on okorjeli kriminalac, emotivac kojeg je dotukla suprugina nevjera ili je istina nešto potpuno drugačije?

Rođen u selu Žeželovu kod Kiseljaka, odrastao je bez oca, još kao dječak počeo je da zarađuje za život, a radio je kao mrav. Jedno kraće vrijeme bavio se i lažiranjem novca i kad je policija došla da ga uhapsi, Junuz je motorom jurnuo na “milicajce”. Naknadno je to protumačeno kao pokušaj ubistva tog policajca.

Poslije tog incidenta skrivao se desetak dana po šumi, ali je uhvaćen, pretučen, osuđen i otjeran u zatvor. Nakon povratka s robije, radio je u inostarnstvu gdje je stekao pristojnu ušteđevinu. Vratio se u selo i zaprosio prvu ženu na koju je naišla; Rasemu Fazlibašić. Tridesetogodišnjakinja je imala kćerkicu iz jednog od prijašnjih brakova, imala ih je čak pet prije Junuza. I njen šesti brak trajao je kratko, samo tri godine.

Rasema je povremeno radila i kao konobarica u jednoj lokalnoj kahani gdje se sve češće viđala s Junuzovim prijateljem i Atifom Bužom i Hadžića. Ljubomorni suprug pokušao je premlatiti svog dojučerašnjeg prijatelja, ali je Atif svladao i pretukao Junuza. Poslije je pokušao Junuz da razgovara i sa Rasemom na što mu je ona odgovorila zahtjevom za razvod braka i selidbom iz zajedničke kuće.

Junuz Kečo je 21. ožujka 1985. godine otišao u podstanarski stan svoje bivše žene da je moli za pomirenje. Nisu se sporazumjeli i pobješnjeli Kečo je s četiri uboda nožem ubio svoju donedavnu ljubav. Jedna verzija događaja kaže da je bježeći s mjesta zločina, naletio na stanodavca Halila Džambasa, lakše ga povrijedio istim nožem i pobjegao u šumu.

Već sutradan je policija organizovala potjeru za ubicom iz Žeželova. Umjesto Junuza, tih dana pronađeno je samo njegovo pismo upućeno pokojnoj ženi u kome on otvoreno prijeti smrću i njoj i njenom ljubavniku i svima oni koji su mu “u životu stajali na putu”.

Kečo je u svojim izjavama ispričao sve o sebi. „Od najranijeg djetinjstva živio sam u neimaštini i bijedi. Imao sam dva brata i jednu sestru, a živjeli smo s majkom, oca nisam zapamtio“, kazao je Kečo, dodajući da je od malih nogu bio prinuđen da radi. U izjavi pisanoj rukom Junuz je opisao momenat kada se nešto prelomilo u njemu, nakon čega je počeo krvavi pir. „Tada sam Rasemi rekao, što ćemo za „ono“. Pod “onim“ podrazumijevam našu internu tajnu, o kojoj ni pred ovim sudom neću govoriti. Moja majka imala je skromnu penziju, a ja sam imao neke ušteđevine, a bilo je i dukata koji su mi ostali od majke. Sve je to ona potrošila s Atifom. Rasema mi je samo rekla: „Tuži me Bogu, ništa ne možeš dokazati.“Halilu sam kazao: „Dođe li kad Atif Bužo da noći ovdje?“, ljutito je odgovorio: „Niko ne noćiva u mojoj kući, a da ja ne znam.“ Odgurnuo me od sebe i dobio sam udarac po glavi. Sjećam se samo da sam izvukao nož iza pojasa, poslije toga se ne sjećam što sam radio. Jedino se se sjećam još jednog udarca u glavu kada sam izlazio iz kuće. Kasnije sam saznao da me Halil udario nekim parmakom u glavu“, pojasnio je Kečo.

Kečo je u svojim iskazima na sudu često napominjao da je do zločina došlo jer ga je njegova supruga Rasema varala s Atifom Bužom, kojeg je, nakon što je nju ubio, pokušao likvidirati ispred njegove kuće. Kao svjedok na Kečinom suđenju pojavio se i Bužo.

-Radim u Skupštini opštine Hadžići, a živim su selu Luke kod Tarčina. Živim sa suprugom i dvoje djece koja su stara 10 i 12 godina. Do aprila 1982. odnosi u braku s mojom suprugom Ševalom bili su dobri. Kasnije su se odnosi naglo poremetili, jer sam počeo mnogo da pijem, a Ševala je sumnjala da je varam – kazao je na sudu Bužo.

U nastavku svog svjedočenja Bužo je rekao da je, bez obzira na to što je konzumirao alkohol, vodio računa o porodici. U novembru1984. u kavani „Barit“ u Tarčinu upoznao je Rasemu, koja je tu radila kao konobarica.

-Tokom prvog kontakta shvatili smo da smo dalji rođaci. Isprva smo se ponašali kao rođaci, a kasnije smo stupili u ljubavnu vezu – kazao je tada Bužo.

Početkom decembra 1984. godine Bužo je sjedio sam u kavani „Barit“ kada je neko na njegovom “renou 4“ izbušio tri gume, a on je kasnije čuo da je to Kečo uradio.

-S Rasemom sam zadnji put bio 20. marta 1985. godine oko 22 sata. S njom sam se zadržao kratko. Sljedeći dan krenuo sam opet do Raseme oko 17,30 sati. Kad sam došao pred kuću, vidio sam dosta naroda koji se okupio ispred kuće. Kad sam izašao iz vozila, rekli su mi da je Kečo nožem ubio Rasemu – kazao je na sudu Rasemin ljubavnik.

Atifu Buži ništa nije bilo pravo upozorenje; ni svakodnevna potraga policije, ni glasine da ubica ima popis smrti u džepu, ni izričite prijetnje u pismu. 15. juna1985. godine, negdje oko 22 časa Kečo je dva puta upucao Bužu koji je na sreću to preživio.

Tek nakon ovog pokušaja ubistva u Kiseljaku i okolini zavladao je strah od šumskog osvetnika.

Punih godinu dana su potjere silazile s planine Volujak praznih ruku.

Narod je pričao sve više i više, a mediji su sve češće pisali kako se “najsuroviji bosanski odmetnik” prerušava i svakog dana silazi u selo. Kako vješto izmiče psima tragačima jer im daje smrdljivu medvjeđu mast koje se oni boje, a on to zna jer je u vojsci bio vodič pasa. Pričalo se i kako Kečo zna provaliti svaku bravu i da živi po tuđim kućama i vikendicama. Pisalo se kako ga seljaci čuvaju iz straha za vlastiti život jer on uvijek sa sobom nosi sačmaricu, pištolj i dvije bombe.

Navodno je prepravio stari tranzistor pa je prisluškivao poruke s policijskih radio stanica. Jednom je, govore legende, čak i policajcima javio da, kad već stražare u njegovoj kući, “ugase svjetlo po kući, da mu štede struju”.

Kečo je uhvaćen u Budvi 1986. godine i na suđenju je istina izišla na vidjelo. Noću je spavao po seoskim štalama, hranio se kod susjeda, obično im je govorio da ga ne slijede, ali da slobodno jave policiji da je bio kod njih. U Budvu se spustio s određenom ušteđevinom i nadao se da će se i tamo moći skrivati jer je dvije godine ranije radio u okolici.

Mnogi ljudi se i danas pitaju šta se desilo sa „ovim legendarnim odmetnikom“.

Marko Lopušina u svojoj knjizi „Najzagonetnije Ju ubice“ prije 15 godina napisao je da je Junuz Kečo osuđen na smrt i obješen u Foči. Federalni mediji godinama navode da je Kečo pobjegao iz Kazneno-popravnog doma u Foči, zajedno sa petoricom zatvorenika 7. aprila 1992. godine. U Lepenici je, navodi su, odmah formirao diverzantsko-izviđačku grupu Armije Republike BiH.

Navodili su i da je 19. avgusta 1993. godine u selu Gojkovac, kao vođa diverzanata u 9. brdskoj brigadi takozvane Armije RBiH, nadomak svoje porušene kuće u Gornjem Žeželevu u Lepenici,  poginuo zajedno sa svojom pastorkom Sanelom. Navodno ih je ubio snajperista HVO-a – pucao je prvo u Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć i uhvatio za ruku da je izvuče – ubio je i njega.