U najtežim životnim trenucima, stvaraju se najljepše ljudske priče. One koje vraćaju vjeru da ipak dolaze ljepša vremena.

Vremena zajedništva, pomoći, sloge i ljubavi. Jedna takva priča je o Mostarcu, Adnanu Šemiću i Lozničanu, Željku Mijailoviću, koji su sada kao jedna porodica, prenosi N1.

Uobičajenu svakodnevnicu Željka Mijailovića promijenio je apel na društvenim mrežama. Čim je pročitao vijest da mladi Mostarac Adnan Šemić boluje od rijetke, Vilsonove bolesti, te da mu je neophodna transplantacija jetre kako bi nastavio svoj život, Željko se javio. Kako Adnanova porodica nije kompatibilan donor, Lozničanin je bio jedini spas.

Uslijedio je Željkov dolazak u Mostar, pregledi kojim je potvrđeno da je kompatibilan donor, a potom odlazak u Istanbul.

“Prvi put smo u Istanbulu bili 15 dana. To je bilo krajem oktobra, početkom novembra prošle godine. Tada doktori nisu želeli ništa da urade, jer mi se pojavila masnoća na jetri. Ja sam smršao, ponovo uradio nalaze i rezultate sam poslao u Istanbul. Javili su nam da je sve u redu i da dođemo. Drugi put, u Istanbulu ostajemo 40 dana. To je bilo u aprilu i maju ove godine”, prisjeća se Željko.

Tada je krenula borba borba sa etičkom komisijom.

“Prvi put nas odbiju, pa smo čekali 15 dana, podneli žalbu i ponovo su nas odbili”, kaže Mijailović i dodaje da je razlog to što se on i Adnan ne poznaju dovoljno, odnosno nisu u krvnom srodstvu.

Vijest o odbijanju etičke komisije najteže je podnio Adnan. U tim trenucima, velika podrška bio mu je njegov donor.

“On je i u Istanbulu padao psihički. Pokušavao sam sa njim da pričam, da isključi to iz mozga, da ne razmišlja o bolesti. Poslednji put smo pričali na letu iz Istanbula, hrabrio sam ga da će uspeti. Ali svako od nas se drugačije nosi sa bolešću”, objašnjava Željko.

Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, Adnanovo stanje se pogoršalo.

“Video sam ga pre nekoliko dana preko videopoziva. Njegovog ujaka sam zvao, Adnan nije mogao da priča, samo mi je mahnuo. Bas je kritično. Nije to taj momak”, govori Željko.

Raduje ga, kaže, što su zbog Adnana Šemića nadležni u Federaciji Bosne i Hercegovine po hitnom postupku izmijenili postojeći Zakon. Jedino žali što se tome nije pristupilo ranije.

“Kamo puste sreće da je ranije došlo do ovoga. Ne bi Adnan zapao u ovu krizu. Ja svakog dana molim Boga samo da preživi. Samo molim Boga da izdrži i da se obavi transplantacija. Drago mi je da se napokon probudila svest kod nadležnih da se izmeni Zakon, zbog svih budućih Adnana”, priča donor iz Loznice i dodaje da bi i drugima pomogao, ukoliko bude potrebno:

“Dok sam živ, sve što mogu da pomognem, pomoći ću. Kada umrem, vadite sve, naravno da sam donor. Spašavaj koga možeš”, završava Željko.

Sada je najbitnije spasiti Adnanov život. No, osim humanosti, ova priča govori i o balkanskoj realnosti. Koliko god nas političari, zbog različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, svrstavali na suprotne strane i podizali zidove, ljudi ipak sagrade mostove.

Operativnost zakona

Podsjetimo, životna priča mladića Adnana Šemića promijenila je zakonske regulative koje su u Federaciji Bosne i Hercegovine vladale po pitanju transplantacije organa i tkiva. Tako su oba doma Parlamenta Federacije BiH, na hitnim sjednicama, usvojila Prijedlog zakona o izmjenama Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja po hitnom postupku. Svi poslanici i delegati su glasali za, nije bilo suzdržanih, niti glasova protiv.

Nakon usvajanja, potpisala ga je predsjednica Federacije BiH, Lidija Bradara, a potom je objavljen u Službenim novinama FBiH, čime je stupio na snagu.

Dopune zakona sada, dakle, omogućavaju i transplantaciju organa od donora koji nisu srodnici oboljeloj osobi a što do sada nije bio slučaj.