Recep Tayyip Erdoğan konačno je popustio te pustio Švedsku u NATO. Doduše, prije toga parlament mora i formalno potvrditi odluku predsjednika, no zna se čija je zadnja u Turskoj. Isto mora napraviti i mađarski parlament jer je Orban upravo Tursku navodio kao glavni razlog zašto i on ne dozvoljava ulazak Švedske.

Tako će se Švedska osjećati sigurnije u NATO-u, a NATO će se osjećati sigurnije sa Švedskom. Naročito tri male baltičke države Litva, Latvija i Estonija. Ali i velika Finska kojoj upravo Švedska daje dubinu zaleđa. Povrh toga, Švedska ima respektabilnu vojsku s velikom pričuvom jer nikad nisu ukinuli obvezu služenja vojnog roka. I naravno, švedska vojna industrija u samom je svjetskom vrhu.

Sad je zadnji trenutak da Putin odluči kamo će s brodovima Baltičke flote jer njihov ostanak u toj NATO bari sada više nema baš nikakav smisao.

Erdoğanova odluka da pusti Švedsku u NATO samo je jedna od mnogih u zadnjih nekoliko tjedana koja pokazuje veliki zaokret u turskoj vanjskoj politici. Nakon što je ponovno osvojio petogodišnji predsjednički mandat, Erdoğan je odlučio promijeniti prioritete.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu Erdoğan se postavio kao neutralni posrednik. Uz njegovo posredovanje ispregovaran je sporazum o sigurnom morskom izvozu ukrajinskih žitarica. Donedavno se nudio i za mirovnog posrednika.

Doduše, iskoristio je tu svoju poziciju kako se Turska ne bi pridružila ekonomskim sankcijama Zapada Rusiji. Nije tajna da upravo preko Turske teče “rijeka” zapadnih proizvoda u Rusiju. I da turski veletrgovci na tome “masno” zarađuju. Naravno, tu su i jeftini ruski energenti koje inflacijom pogođena Turska silno treba.

No onda je došao pokušaj oružane pobune Wagnera i Jevgenija Prigožina. Nije uspio, ali je pokazao svu trulost Putinove vladavine. Činjenica da Putin još nije smogao snage da se obračuna s pobunjenicima samo pokazuje koliko je slab. Očigledno je da su u Ankari procijenili da Putinova vlast više nije tako stabilna i da joj je dugoročno partnerstvo s Rusijom počelo više štetiti nego koristiti.

To se osobito dobro vidjelo tijekom posjete predsjednika Volodimira Zelenskog. Koja je bila puna iznenađenja. Za početak, Erdoğan je oslobodio zarobljene, a u Ukrajini legendarne zapovjednike postrojbe Azov koja se zadnja ostala boriti u Mariupolju. Iako je osobno obećao Putinu da ih neće pustiti sve do okončanja rata.

Potom je Erdoğan novinarima izjavio da on smatra kako Ukrajina zaslužuje što prije ući u NATO. Jedan od glavnih razloga pokretanja agresije na Ukrajinu bila je Putinova želja da po svaku cijenu spriječi njen ulazak u NATO i EU. I da je deukrajinizira te trajno pripoji novom ruskom carstvu. Zbog toga je tema članstva Ukrajine u NATO-u “crvena krpa” za Moskvu.

Stoga davanjem potpore što bržem ulasku Ukrajine u NATO Erdoğan se praktički odrekao prijateljstva s Putinom. Jedino je problem što je trenutno Putinov režim toliko slab da si ne može priuštiti prekinuti veze s Turskom. I to Erdoğan zna pa koristi.

Kako bi nova razina partnerstva s Ukrajinom dobila i formalni oblik tijekom posjeta Zelenskog potpisan je memorandum o razumijevanju između Ministarstva strateških industrija Ukrajine i Ministarstva industrije i tehnologija Turske.

Doduše, memorandum nije pravni ugovor ali otvara put ka njemu. I stvara okvir za veću suradnju. Ukrajinci od Turaka žele prije svega tehnologije izrade borbenih bespilotnih letjelica. Ali i streljivo (prije svega artiljerijsko) i samovozne haubice T-155 Fırtına.

Turska industrija od Ukrajinaca očekuje da im prenesu njihovo znanje u razvoju mlaznih motora i plinskih turbina te gradnji zrakoplova (ukrajinski Antonov projektirao je i izgradio najveći avion na svijetu An-225 Mrija).